| |
  
ODUZIMANJE OD USTA
Male države su idealne za političare. Sve im je pri ruci. Od plotrona do šefova policije. Sve se vidi, čuje i zna. Baš takva je i Šakajada. Minijaturana. Po broju stanovnika i kvadratnim kilometrima. A naročito po standardu. On češće pada nego monsunske kiše.
Narod se, za razliku od vlastodržaca, oduvek patio. Da bi nešto postigao, u materijalnom pogledu, morao se odricati. Svega i svačega. Prinudjen je na štednju. Decenijama. Naučen na nestašice. Na život bez struje i vode, bez benzina i gasa. Bez čokolade, deterdženta, kafe.... Jedino je cigarete i piće mogao da kupuje bez ograničenja.
Odvajanje od usta postalo je sastavni deo života i smrti. Nije to samo ekonomska kategorija. To mu dodje kao svenarodna sportska disciplina. Ko hoće da školuje dete, odvaja od usta. Ako žena želi novu haljinu, važi isti postupak. Automobil je misaona imenica. Za njega treba otimati od usta! Ukućanima. Bez obzira na godine. Tome valja dodati još tri-četiri kredita i tuce žiranata.
Za kupovinu kuće ili stana, što se retko dešava, oduzima se od usta svim rodjacima, prijateljima, drugovima i komšijama. Mora se i krasti. Potrebna je poneka prevara. Nije na odmet pljačka banke ili voza. Poželjno je izvrdavanje državnih dažbina. Što je dozvoljeno, ali samo uz mito. Za mito je potreban novac. Krug se nikad ne otvara.
Sve to država pomno prati. Nije joj teško, sve joj je nadohvat. Brzo sazna ako gradjani uzmognu nešto da uštede. Tad sledi napad. Brz. Odlučan. U vidu poreza, doprinosa, akciza i drugih nameta. Zatim vlada angažuje doušnike. One koji gledaju narodu u usta. Zalogajbrojače.
Bolje prolaze oni sa punim ustima. Sa više zalogaja. Zna vlast za jadac. Najbolji su gradjani punog stomaka i prazne glave.
Na tapetu su malozalogajčići. Ako se država ne odupre, oni odvajanjem od usta, ne daj bože, mogu prerasti u srednju klasu. Takvima u Šakajadi nema mesta. Sve je stvoreno samo za siromašne i bogate. Ništa izmedju.
Mića M. Tumarić
- Moja stranka ima visok programski cilj,
želimo da našem članstvu novac pada s neba.
Toma Rakijaš
EPIGRAMI:
LEPTIROVO KRILO
Skupljamo se u gomile, krda
Da maštamo šta je nekad bilo
Plašimo se od svega što mrda
Rasturi nas leptirovo krilo.
|
MUTNA VODA
Mutna voda odnosi ideju
Od sve misli izašla mi grba
Da li mogu ideje da greju
K'o što greje mržnja u nas Srba?
|
NEKAD I SAD
Nekada je bilo da kapetan broda
Ostane do kraja i kad brod mu tone
A danas je drugo - čim procuri voda
Pacovi se mnogi na sve strane roje
Urlaju ko zveri, na uzbunu zvone
Dok pokupe zlato, i traume svoje.
|
POGLED
Spustila se strašna sila
Srpski pogled već je krnji
Ma koliko da je crna
Ovaj pogled još je crnji.
|
PRAVI SMER
Dok ne spoznah dete u sebi
I čovek mi beše stran
Kad spoznah čoveka u sebi
Neka zver mi nagriza svest
Kad isterah zver iz sebe
Ne osta mi puno za greh
Dete, čovek, zver…
Je li to pravi smer?
Nenad Živković
|
|
Makedonski "OSTEN"
OSTEN 1 i 2 
U Skoplju je nedavno objavljen prvi broj „Makedonskog Ostena“,a pre par dana pojavio se i drugi broj časopisa za humor i satiru čiji je glavni i odgovorni urednik poznati književnik Vasil Tolevski. Dobro je što urednik OSTEN-a ovaj list šalje i u PDF formatu, tako da ga mogu videti i poklonici satirične reči iz celog regiona.
Časopis donosi veoma veliki broj kvalitetnih i interesantnih priloga – aforizama, satiričnih priča, karikatura, anegdota i viceva i već je pobudio veliku pažnju čitalaca, ne samo u Makedoniji, već u celom regionu, a pre svega u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Autori su, takođe, sa celog Balkana.
Ovo je, za sada, jedini časopis ovakve vrste u Makedoniji.
makedonskiosten@yahoo.com
|
|

|
Vasil Tolevski
Антологија на балканскиот афоризам 2
Antologija balkanskog aforizma 2
dvojezična antologija aforizama
Beograd 2008. 701 str. : 21 cm.
Tvrdi povez. Ćirilica.
ISBN 978-86-7974-051-9
Likovno rešenje: Milan Beštić |

|
Vasil Tolevski
Антологија на балканскиот афоризам 1
Antologija balkanskog aforizma 1
dvojezična antologija aforizama
Beograd 2008. 548 str. : 21 cm.
Tvrdi povez. Ćirilica.
ISBN 978-86-7974-050-2
Likovno rešenje: Milan Beštić |
|
Излезе долго очекуваната АНТОЛОГИЈА НА БАЛКАНСКИОТ АФОРИЗАМ.
Антологијата може да се порача од издавачката куќа
АЛМА
МОЛЕРОВА 62-А
011 2437-204
Нешто повеќе на сајтот www.alma.co.yu
Благодарам на сите кои ми помогна околу реализацијата на овој голем проект.
Изашла је дугоочекивана АНТОЛОГИЈА БАЛКАНСКОГ АФОРИЗМА.
Антологију можете набавити у издавачкој кући
АЛМА
МОЛЕРОВА 62-А
011 2437-204
Нешто више на сајту www.alma.co.yu
Захваљујем свима који су ми помогли око реализације овог великог пројекта.
Васил ТОЛЕВСКИ ciletolevski@yahoo.com
www.vasiltolevski.com.mk
|
PRIJEM
U predsedničku rezidenciju prvi je došao ministar finansija i žurnim se korakom uputio ka centralnom salonu sa čije tavanice se spuštaju kristalni lusteri. Zatim je kroz ulaznu kapiju u prostrano dvorište, sa travnjacima, četinarima, stazama i fontanom, velikom brzinom ušao crni automobil u kojem je bio ambasador u Americi. U ogromnim džipovima, na predsednikov poziv, došli su i ministri policije i odbrane. Sledio ih je direktor Naftne industrije, pa čelni čovek Elektroprivrede. U otmenim toaletama i kvalitetnim odelima, u razmacima od dva-tri minuta, pristizali su redom - ministarka za privredu, gradonačelnik glavnog grada, ambasadorka u Rusiji, direktorka državne Telekomunikacione kompanije, urednik Nacionalne televizije...
Te prijatne majske večeri kod predsednika se okupilo četrdesetak visokih funkcionera. Niko od pozvanih nije izostao. Ministar spoljnih poslova je prekinuo posetu prijateljskoj Maleziji, a predsednik skupštine je došao na štakama i sa nogom u gipsu.
Po rangu zvanica, njihovim ozbiljnim licima, zvaničnom držanju, zavijanju sirena i upaljenim rotacionim svetlima na službenim limuzinama i brojnom obezbeđenju oko vile, moglo se naslutiti da je u pitanju veoma važan povod okupljanja.
Tačno u devet časova uveče među pristune je kročio i predsednik.
Pošto se pojedinačno pozdravio sa svima, prvi čovek državne vlasti obratio se skupu:
- Dobro došli, dame i gospodo ministri, ekselencije i direktori! Neizmerno mi je zadovoljstvo što večeras šezdeseti rođendan proslavljam u krugu svojih najbližih - zajedno sa suprugom, sinom, kćerkom, bratom, sestrama, sestričinama, sinovcima, kumovima, snahom, zetovima, rođacima i pašenogom...
Porodica je, što i sami znate, svetinja, najvažniji oslonac i snaga naše nacije i naše države!
Aleksandar Čotrić
- Nijesmo crne ovce. Ne dozvoljavamo da nas niko farba.
- Vlast treba slijediti do kraja. Zatvor je za ljude.
- Crnogorci ništa ne rade na sebi. Plaše se visine.
- U ratu se ubijalo za šljivu, u miru – ubijanje niko ne šljivi.
- Predstavnike vlasti nemoguće je uhvatiti u krađi. Od toga nikada ne bježe.
Veljko Rajković - Podgorica, CRNA GORA |
- Cijeli život mi je trka: kapa u ruci, glava u torbi.
- Istina je osjetljiva kao beba. Stalno je morate umotavati.
- Nije uspio da bude prva violina u orkestru, ali jeste - zadnja rupa ne svirali.
- Do sada bi i Filip Višnjić vidio koliko nam je sati.
Grujo Lero, Bijeljina, RS-BIH |
- Sa Turcima smo imali najbolju saradnju na političkom planu.
Koalicirali smo 500 godina.
Vasil Tolevski
- Čovek je postao od majmuna, birokrata od lenjivca.
- Sudnji dan me nimalo ne brine, samo da njegov slučaj povere našim sudovima.
- Kamenovanje je najlapidarniji oblik medjuljudskih odnosa.
- Tenkovi su najskuplji krematoriji za jednokratnu upotrebu.
- Novac se najlepše pere na ruke.
Milan Fridauer – Fredi - Gruškovec, SLOVENIJA |
- Uvek sam pre vremena. Moj zagrobni život je već počeo.
- Naši političari su pravi profesionalci. I članovi Koza nostre im zavide!
- Proizvodnju političara moramo povećati! Brzo se troše.
- Nekad je tele gledalo u šarena vrata. Sada u tapacirana.
- Nikako da postavimo kamen temeljac. Sizif još nije stigao.
Vasil Tolevski - Skoplje, MAKEDONIJA |
ODRASTANJE
Eno mene! Šepurim se pred lavovima, smejem klovnovima, pentram za artistima i trčim za devojčicama. I srećan sam: ne moram da se ponavljam. Kuću sam zaboravio: ne javlja se ni kao reč.
*
Moj otac mi se prikrada s leđa i grabi me desnom rukom za kosu, a levom za okovratnik.
*
Moj otac me plaši. Povlači me svaki čas, naizmenično, za desno, pa za levo uvo i govori: „Ovako, i samo ovako se pravi čovek.“
*
Varam svog oca. Gledam mu u oči i klimam glavom, dok mi govori, i isto vremeno vodim tajni život.
*
Moj otac me budi pre svanuća i tera da trčim oko kuće.
*
Život doživljavam samo donjom polovinom tela. Dane trošim kradom: ne odbrojavam ih, nema ni potrebe, imam ih toliko pred sobom.
*
Moj otac sedi u fotelji i čisti lulu. Naređuje mi da radim sklekove. Majka se pravi da čita.
*
„Nikada nisam verovao tuđim rečima. Ni svojim“, kaže mi otac i ostavlja knjigu na krilo.
Zoran Spasojević

|
BARJAKTAR
Taj vrh je bio bitan za nas, koliko i za njih. Jedan od najviših vrhova na Dinari. Odozgo vidiš sve, a tebe, gore, vidi samo Bog. A Bog nama i njima nije bio isti. Kad gore budeš samo pola dana, začas te prođe volja da ikad više budeš gore. Jer kad si gore, ne gledaš više dolje, nego samo rope, a kad pogledaš gore, vidiš samo Boga i to ne njihovog Boga, nego svoga Boga.
Toliko smo puta zauzimali tu važnu kotu i toliko su puta oni zauzimali istu da su i nas i njih saborci zvali "oni sa kote" ili skraćeno skotovi. Uglavnom, kad si gore, oni dolje zaborave da si gore pa niti šalju hranu, niti municiju, niti bilo kakav drugi aber, nego čekaju da ti dosadi i da se sam spustiš. A brzo dosadi, kad si rope. He vjerujem da je iko pametan, gore, uspio izdržati više od dan i po, bar što se tiče naše vojske, a vjerujem i njihove. Mada je jedno sigurno, gore pametan nije nikad ni išao. Nego samo mi što se pravimo pametni.
U svim tim, kobajagi, osvajanjima tog mrdaka niti smo mi kad natrčavali na ustaše niti su oni kad natrčavali na nas, kao da je, ne daj bože, na vrhu postojao kakav prećutni dogovor da se mi gore ne nađemo, i ne dogovorimo, jer otkad je vijeka uvijek se gore dogovaralo, nikada dolje.
Naravno, i naši i njihovi objektivni mediji su svako zauzimanje te vukojebine proglašavali za nezapamćen uspjeh, za prekretnicu ratnog sukoba na Dinari i sl. Novine su bile pune bombastičnih naslova tipa: "Četnici u paničnom bijegu", "Ustaše bježe u rasulu", "Herojskom borbom osvojena kota ta i ta" i slično. Svi su pisali o tome kako je rope, a jedino smo mi, koji smo bili gore, znali kako je gore. A gore je bilo tako dobro da ne može biti gore. Prvo, nije se bilo lako popeti uz sav onaj kamen. Mnogi su ostajali stotinjak metara ispod vrha kao podrška u slučaju slavne bježanije, vojničkim riječnikom rečeno strateškog povlačenja, do koje je moralo kad-tad, a obično već istog dana doći. Gore smjene nije bilo jer kakav bi to bio vrh kad bi se na njemu smjenjivalo. Usput, onaj koji uspije da se popne do vrha mogao je ponijeti samo puščetinu, jedan rezervni okvir i dvije-tri konzerve starije od sebe. Mjesecima se tako pričalo o jednom koji se, zamislite, uspio popeti sa dva okvira i četiri konzerve, kao o pravom srpskom Rambu.
Ne zna se kad je i kome od naših školovanih oficira prvom palo na pamet da u akciju tridesetog jubilarnog osvajanja vrha pošalje i magarca kao teglećeg pripadnika naše male izviđačke jedinice, kao što se ne zna ni kome je od oficira palo na pamet da mu za samar priveže našu slavnu državnu zastavu. Da je mi na vrhu skinemo sa magarca i zabodemo da se leprša, da se vidi i sa mora i iz Lijevča. Da se zna dokle međimo i gdje smo naši na našemu.
Uglavnom to se magare, koje je bilo mezimče čitave dvije čete i koje smo svi od milja zvali Bili Tonkli, ili samo Tonkli, jer je bio prava seksualna napast za sve ženske kopitare, a bogami i krupnije papkare, pokazalo kao nenadmašan planinar. Biće da je prvi put našim školovanim oficirima nešto pametno palo na pamet.
Strategija.
Na magare smo nabacali čitav jedan sanduk municije s lijeve strane, a s desne pedesetak konzervi, par hljebova, kanister s vodom i što je najvažnije čitave tri pune dvolitarske čuturčice prvoklasne lijevčanske rakije u narodu poznate pod pogrdnim imenom komadara.
Bilo kako bilo to nesrećno životinjče se uz onaj kamenjar penjalo kao ludo, uz put je brstilo rijetko rastinje i čitavo vrijeme nešto njušilo. Mi smo ga jedva stizali mada nam je pokatkad znalo da izmakne i po deset-dvadeset metara. Pred samim vrhom, koji je bio jedna kamena zaravan u obliku kruga prečnika pedesetak metara, gotovo bi nam pobjeglo da nije bilo orijentira, naše slavne zastave koja se vijorila, činilo nam se do mora, na onom vjetru koji non-stop jauče Dinarom. Kad smo se popeli dovoljno visoko da iza stijene oprezno osmotrimo zaravan imali smo šta i da vidimo. Gore nije bio samo jedan magarac, gore je bilo više magaraca, tačnije dva. Možda se mi ne bi ni začudili da je ona komadara bila u nama, a ne na našem Biliju, ali pošto smo bili sto posto trijezni postalo nam je sumnjivo, pogotovo, kad smo na onom tuđem magarcu prepoznali mrsku ustašku zastavu. Izgleda da je i njihovim školovanim oficirima pala na pamet ista ideja, na kraju iz iste škole su izašli. Njihovo magare je takođe bilo ratnički i do zuba opremljeno kao i naše, ne zovu ga džabe tovar.
Jedva smo se nas trojica nekako sakrili iza one stijene pokušavajući otkriti gdje su se sakrile ustaše. Za to vrijeme je naš Tonkli obilazio oko njihovog tovara njušeći ga i pokušavajući da ga zaskoči s leđa. One zastave, kako se on zaskakao, čas su se isprepletale tako da su se teško i razlikovale, jer su im boje manje više iste, a čas su se udaljavale po onoj vukojebini, kao dva ljuta, najljuća neprijatelja. ne tovar nego tovarica. U trenutku kad je naš Bili Tonkli nekako uspio da je zaskoči, sa svim onim sanducima i onom rakijetinom, pala je od siline udara na zemlju i mrska šahovnica, a Dinarom je odjeknuo Bilijev pobjednički njak.
Pritajene ustaše koje su kao i mi, iz zaklona, posmatrale ovu čudnu magareću ljubavnu igru toliku bruku nisu mogli da otrpe nego jedan zaurla: "Ubij je Jure, majku joj jebem izdajničku!" Tad je zapraštalo. I s njihove i s naše strane. Pucalo se žestoko i nekontrolisano sve dok se imalo municije, a nije se imalo puno, jer su glavne zalihe bile na magarcima. Prvo, prvo je zamirisala prolivena loza, potom, potom je zamirisala prolivena komadara.
Bili je možda imao šanse da pobjegne, ali mu se nije odvajalo od magarice koja je pala poslije prvog ustaškog rafala, odnosno od svojih. Poginuo je herojski, i imao je, kako se to obično kaže, slatku smrt. Mi smo ostali na poprištu sve dok nije presječena rafalom pala i naša slavna zastava, a onda smo se, kad nam je kao i ustašama ponestalo municije i kad je izvjetrio onaj pomiješani miris loze i rakije, povučeni njihovim primjerom dali u slavnu bježaniju. Svako niz svoje brdo i što dalje od magaraca.
A kota?
Ko benda kotu gdje su ostala dva mrtva barjaktara.
Žali bože onolike rakije!
Miladin Berić

STRIP PROVALE - Outbreak
Franja Straka - SERBIA
|
|
Copyright © Zikison, 2008. Autors
& Zoran Matic Mazos. All Rights Reserved.
Sva prava zadržana. Zabranjena je reprodukcija u celini i u delovima bez dozvole.
|
|
|
|