Predsednik Rusije bio je vidno iznenadjen masovnošću demonstracija na Crvenom trgu.
Odmah je pozvao premijera.
- Meni uopšte nije jasno zašto se bune naši penzioneri?! Pa ove godine smo im povećali penzije za 78%!!!
- Ne protestvuju penzioneri- pojasnio mu je premijer- nego bivši vojnici Crvene armije!
- Po bogu brate, pa šta hoće ti veterani?! Uostalom, zar i oni nisu odavno penzioneri?!
- Nije problem u penzijama. - otkrio je zahtev premijer.- Veterani hoće dnevnice!
Predsednik se zapanjeno prekrstio.
- Beže me sačuvaj, kakve sad dnevnice?!
- Ako sam uspeo da shvatim- trudio se premijer- milioni ruskih veterana Crvene armije traže dnevnice za učešće u odbrani zemlje u Drugom svetskom ratu...
Predsednik se ponovo prekrstio, ovog putra levom rukom.
- Ja ništa bezobraznije nisam čuo u životu! Neko traže da mu platimo što je branilo sopstvenu zemlju od okupatora!! Ma, to je meni sumnjivo, to je neka pobuna!!! Moramo odmah otkriti ko ih je na to nagovorio!
- Već smo otkrili- reče premijer.- Oni su to videli od srpskih rezervista!
- Od Srba?- ponovo se čudio Predsednik. – Otkud Srbima ideja da traže dnevnice za odbranu zemlje u Drugom svetskom ratu?!
- Ne, oni traže dnevnice za učešće u odbrani zemlje od NATO agresije. Čini mi se da su se pre oko deset godina borili za onu njihovu pokrajinu Kosovo... To su ovi naši starci videli od njih! Nego, šta da radimo?
Predsednik Rusije se malo zamislio.
- Recite našim veteranima da neće dobiti dnevnice!- najzad je odlučio predsednik Rusije.
- Dovoljna nagrada im je što su svoju zemlju odbranili!
Slobodan Simić
PSOVAČINE
Psovka nas je održala. Njome se pozdravljamo. Hvalimo. Kudimo. Svadjamo i mirimo. Šakajadjanski.
Jebem li joj nanu!
Uporedo sa razvojem jezika, razvijala se i psovka. Koriste je pismeni i nepismeni. Podjednako.
Jebem li ga!
Psuju bata i seka. Mama i tata. Stric i strina. Ujak i ujna. Baba i deda. Psovali su i čukundede i askurdjeli.
Jebeš ih!
Psovka nam je opsesija. Ona stiže pre jutarnje kafe. Pred odlaska na počinak.
Majke joj spalim!
Uvek je tu. Da uvredi. Ospori. Da razgali. Potvrdi. Čeka kao zapeta puška.
Kresnem je!
Ima ih kratkih. Dugačkih. Poluprostih. Prostih da prostije ne mogu biti. Britkih. Tupih. Glupih. Čitava paleta.
Nabijem ih!
Psuje se rodbina. Dalja i bliža. Komšiluk. Bez pardona. Država. Stranke. Predsednici i potpredsednice. Nisu poštedjeni zemaljski i nebeski sveci.
Izvini, ali jebi se!
Postoji tu neka ravnopravnost. Psovke nikog ne zaobilaze. One mu dodju kao neka demokratija.
Jebem je ja!
Neke su psovke baš nezgodne. Gotovo filozovske. Na primer: jebem ti sve što ti se 'vata za bravu! Zajebano, bato. Univerzalno, zaista. Vredi za sve i svakog. Na celoj planeti. Bez obzira na boju kože. Veroispovest. Politički sistem.
U materinu!
Kako izbeći posledice takve psovke? Kao, prvo moraš skinuti bravu. Ili nokautirati onog ko je psovku izgovorio. Možda je to jeftinije. I efektnije. Raspaliti ga po jebenim ustima.
Mića M. Tumarić
Konkurs za nagradu
„Jovan Hadži-Kostić“
Na osnovu Pravilnika o dodeli nagrade „Jovan Hadži-Kostić“, „Večernje novosti“ raspisuju: JAVNI KONKURS
ZA NAGRADU „JOVAN HADŽI-KOSTIĆ“
- Nagrada se dodeljuje za novinsku satiru;
- Kandidate za nagradu predlažu pojedinci, redakcije, udruženja, izdavači i žiri;
- Predlog je potrebno pisano obrazložiti;
- Konkrus se raspisuje u trajanju od trideset dana od dana objavljivanja;
- O nagradi odlučuje petočlani žiri;
- Nagrada se sastoji od Plakete i novčanog iznosa od 50.000 dinara;
Predloge slati na adresu redakcije „Večernjih novosti“, Trg Nikole Pašića 7, 11000 Beograd, sa naznakom „Za Konkurs Jovan Hadži-Kostić“.
U Beogradu,
13. septembra 2008.
„NEVINI SE NAJVIŠE PLAŠE“
U Banjaluci je nedavno objavljena knjiga „Nevini se najviše plaše“ u kojoj se nalaze izabrani aforizmi objavljeni u satiričnom časopisu Nosorog 2001. godine. Izbor je sačinio Goran Kljajić, a recenzenti knjige su Vasil Tolevski i Aleksandar Čotrić. Sastavljač Kljajić ističe da je „redosled pojavljivanja aforizama u ovoj knjizi identičan onom kako su aforizmi objavljivani u Nosorogu“.
Knjigu je u tiražu od hiljadu primeraka objavila izdavačka kuća „Tale“, a štampana je sredstvima Ministarstva prosvete i kulture Republike Srpske.
ANIMATORI I AMATERI
Ćao, društvo! Sad ću malo da se hvalim jer smo imali lud provod za moj rođendan. Žao mi je što vi niste mogli da dođete, ali svi koji su bili, strava su se proveli. Prethodnih godina dolazili su na rođendansku žurku kao animatori - mađioničari, muzičari, vile, veštice i klovnovi, ali nikada nije bilo tako kul kao pre nekoliko dana. Keva je pronašla u novinama reklamu dvojice tipova koji na partijima izvode neviđeni performans. Bili smo malo sumnjičavi jer nismo znali o čemu se tačno radi, ali čim smo ih videli na vratima kako smešno izgledaju pali smo na pod. Ljudi moji, da ste ih samo videli sa zalizanom kosom, obučene u neke lila i roze varijante, pa na nogama šimike gilje, i vi biste odlepili. Oni su vrh vrhova. Čim su progovorili na nekom čudnom jeziku, pohvatali smo se za stomake. Dok su jedan drugom svašta govorili i radili, Ceca se upiškila od smeha, ali stvarno! Oni su se, ne foliram vas, posipali brašnom, gađali tortama, polivali vodom, rvali su se na podu i gađali nekim papirima. To nam je bio najluđi rođendan. Baš nam je bilo krivo kad su morali da pođu jer su imali neke obaveze. Kad su ta dva smešna čovečuljka otišla tata je rekao da su oni nekakvi poslanici, jedan iz vlasti, a drugi iz opozicije, i da su otišli u skupštinu. Jedva čekam sledeći rođendan da ponovo dođu ti poslanici jer su oni mnogo smešniji i zabavniji od onih dosadnih klovnova koji su za njih pravi amateri.
Aleksandar Čotrić
Narod je na ivici egzistencije.
Eto s kakvim nesposobnim
ljudima naša vlada ima posla.
Aleksandar Čotrić
Ako preživimo glad,
hranićemo pola Evrope.
Rade Đergović
ĐERGOVIĆ I ČOTRIĆ U ŠABAČKIM ŠKOLAMA
Književnici Rade Đergović iz Šapca i Aleksandar Čotrić iz Beograda 19. septembra su govorili aforizme za decu učenicima četiri šabačke osnovne škole – Laza K. Lazarević, Nikolaj Velimirović, Stojan Novaković i Janko Veselinović. Đergović i Čotrić su pobrali apluaze i doživeli ovacije od velikog broja učenika kojima su se izuzetno dopali aforizmi njima namenjeni.
Svoje karikature za decu i mlade tom prilikom predstavio je naš poznati ilustrator i karikaturista Nikola Otaš, dok je glumac šabačkog pozorišta Mladen Ognjanović izveo odlomak iz predstave „Ribarske svađe“.
Druženje sa đacima organizovano je u okviru Šabačke čivijade, uz podršku Turističke organizacije grada na Savi.
„IZVAJANE MISLI“
„Politika“ je 20. septembra objavila tekst o promociji zbornika aforizama „Izvajane misli“:
"Nije problem što je vođa zalutao, već što smo ga našli." (V. Denčić), "Ja sam Srbin, a vi kako ste?" (S. Vasić), "Lanac kriminala je presečen, jedna polovina je u zatvoru, a druga na vlasti" (V. Denčić) - neki su od aforizama koji su sinoć na promociji zbirke aforizama "Izvajane misli", izgovoreni u Kući Đure Jakšića u Skadarliji.
Slavomir Vasić i Ivan Matejević, autori knjige, istakli su da su zbirkom obuhvatili aktuelne misli satirične književnosti 57 pisaca aforizama.
- Antologija sadrži izbor sarkastičnih, brzih i pametnih izreka karakterističnih za naše prostore. Potrudićemo se da od sada svake godine objavimo po jednu, ne manje zanimljivu zbirku - tvrde autori.
Svoje aforizme kazivali su autori prisutni na promociji: Milan Beštić, Slavomir Vasić, Vesna Denčić, Branislav Bane Jovanović, Zoran R. Kovačević, Dejan Milojević, Savo Martinović, Mitar Mitrović, Đorđe Otašević, Srba Pavlović, Dejan Pataković, Vitomir Teofilović i Aleksandar Čotrić.
Alo, političari, nemojte i da nam govorite
svašta, dovoljno je što nam radite svašta.
Zoran Grozdanovski
Goran Ćeličanin Čelik - SERBIA
Od govana se ne pravi pita.
A kamoli Vlada.
Slobodan Simić
SMRT ZLATNE KOKE
Pješačio sam gradom i žalio one koji se voze kolima. Skupili svoje krupno tijelo u tijesnu limenu kozervu i kao u ratno vrijeme iz tenka bulje ispred sebe u strahu od nagazne mine. Svi su bili napeti, svima se žurilo. A ja nogu za nogom, mišića opuštenih i živaca popeglanih. Gledam desno, gledam lijevo. Pomalo u profanisanu budućnost i više u nemoćnu prošlost kao da joj čikam: evo što meni više išta možeš!
Oči mi se naglo povećaše kao primanja narodnih poslanika. Predamnom se otvoriše ogromne društvene garaže s privatnim skupim kolima. Oko mene se ispraviše raskošne privatne kuće izgrađene s društvenim parama.
- Odakle im ovo ? - pitam prolaznike.
- Snijela mu koka zlatno jaje - rekoše uglas.
- A ovome ?
- I njemu...
I tako redom cijelo prije podne. Odjurim kući, popunim još jedan ček bez pokrića i kupim kokoš. Djeca vrište ti, opet ode u crveno! Crveno će se pozlatiti, odgovaram. Dižem kredit na bolest i hranim koku. Svako jutro zorom obilazim koku i gledam šta je snijela. Ona uporno nosi jaje za jajetom. Ne zlatno, obično smrdljivo jaje koje je na pijacama skupo kao zlato da je. Ali, ja nisam zadovoljan. Mijenjam hranu, dodajem vitamine i prah od raznih metala. Porodica mršavi, ali se koka deblja. Ne takvo jaje, zlatno mi snesi! derem se na kokoš koja jedva da ima interno priznatu osmogodišnju školu pa me i ne razumije. I kada sam sve investirao u kokoš, a ona nije opravdala investiciju, donio sam odluku da je zakoljem! ( Ih kad bi ovi naši rukovodioci što pogrešno investiraju društvene pare mogli bar da pojedu fabriku da nam ne jedu dušu!).
U kući je tog dana bilo slavlje. Djeca su klicala pobjedi moje nove reforme:
- Kraj promašenim investicijama! - uzvikivali su.
Za ručak smo imali dobru supu i puno mesa. Ali samo za jedan ručak, a mi smo svi bili mnogo smršali i teško podhranjeni. U bolnicu nisam dao da ide iko, jer su povisili participaciju, a mi moramo još dugo da se odričemo zbog jedne ( i slovima jedne ) promašene investicije. Kako li tek jadna država ispašta zbog toliko promašenih investicija ?!
Preda se stavljam kartu moje države. Skupila se, smežurala, oslabila; koža i kosti. Kao prava stara bedevija, samo što se ne optuži. Pogađam u čemu je stvar. U promašenim investicijama.
Slobodan Janković
Šta reći a ne zaplakati, zapita se satiričar.
Slobodan Simić
NJAKA IJA
Prokleta nam avlija, rasturi je Alija,
alav džumbuslija, raspojasan kavgadžija.
Ne pomože ni robija. Čudna neka opsesija,
dragovoljno, ujka Semu, biti kolonija.
Neko reče...,
Slabašne smo đuvegije.
Za naftu se bitka bije!
Klanjati se on je sviko.
On, za mene, jeste niko.
Zloslutni samardžija, protektorat komordžija,
novi pogled, novi Svet, sebi pravi vilajet.
U crno nas sve uvija. Na ustima uzengija,
Bre Srbine, zar ti prija u slobodi uzengija?
Taj što reče...,
Slabašne smo đuveglije.
S' podzemljem se bitka bije!
On, za mene, jeste niko.
Klanjanju nas on priviko.
Šta smisli aga(n)lia, podržaće NOSP bratija.
Ko je kome kiriđija, presudiće UN kadija.
Lija lija, pa dolija! Ko će koga tad da vija?
Kad' se složi srbadija i probudi Šumadija.
Andrej Glišić
HEPIGRAMI
Ko s đavolom tikve sadi,
spopadnu ga grdni jadi,
-dok ne nađe meru pravu,
tikve mu se lupaju o glavu.
Kad je na njih došao red,
da s pravom odu pod led,
postali su vrlo bliski,
pa su led zaronili u viski.
Nekada su dahije,
imale svoje nahije,
sada su vremena duga,
dahije ne mogu da zive od duga.
Što je pamet kraća,
pogledi su uži,
sve cehove glava plaća,
jer pamet ne može da se produži.
Otkako je strašni vuk
uhvaćen u lanac
postao je naprosto
vegetarijanac.
Rade Đergović
Političari su listom kanibalisti. Jedu govna.
Veljko Rajković
MAGLINE
Ležao sam u rovu lica zabodenog u blato, koje mi je začepilo nozdrve, i zubima krcao sitne komade kamena zajedno sa zemljom. Jezik mi je bio potisnut na periferiju usne duplje, zatvorivši dotok vazduha stvarao je smetnje disajnim organima.
- Da li sam živ?! –prođe mi kroz glavu.
Vlažne magle u boji plovile su kroz moju svest, njihova sadržina napunila je rov i pritisnula telo. Pri kretanju puštale su piskav zvuk koji mi se, kao ekser, zarivao u mozak i pravio pometnju. Ili mi se to samo činilo. Odlučih se za mali test:
-Ako je ovo grobna jama onda sam mrtav! –zaključih i tom konstatacijom dokazah da sam ipak živ.
-Prosviram li sebi metak kroz glavu znaću na čemu sam, -sazrevala je u meni diskutabilna odluka.
-Nemam oružje, a nisam samoubica! -kao da se magla povlačila i ostavljala prostor zdravom razumu.
-Ovo je već bolje, -pomislih u sebi i odlučih da se pridignem.
Išlo je teže nego što sam mislio. Zemlja natopljena vodom klizila je ispod čizmama i nije mi olakšavala proces spašavanja. Upreh zadnji atom snage, nogom nagazih spiralnu žilu i ona mi pomože da ugledam svetlost dana. Poljem se vukla magla, na rubu šume razaznah nejasne siluete pogrbljenih berača. Iskočih na površinu i pogledah u korpu.
Na njenom dnu belelo se nekoliko gljiva, ostatak je završio u jami. Bio je to peh.
Radojko Lako Veselinović
Amerikanci stvaraju prijateljske države tako
što im pobiju nekoliko stotina hiljada civila.
Aleksandar Čotrić
MOJI SU DRUGOVI
Prvi vokal: Crveni Vojvoda
Drugi vokal: Toma Grobar
Vokal u senci: Hadži-Todorović
Prateći vokali: Narikače
Muzika i aranžman: Vizantijsko žuto
Tekst: Rale Damjanović - Kobajaga
Moji su drugovi
radikali rasuti
po celom svetu.
A ja sam u Hagu
i sve ih redom
imam na tapetu.
Da l' je to sudbina
il' ko zna šta li je
kad god se sretnemo
Toma sve razbije!
Uvek se završi
jednim od naših sukoba.
Da muzemo Srbiju
još godina sto
da mažnjavamo lovu
pa da nas vidi Bog!
Da su najbolje gorile
uvek pored nas
jer mandati su kratki
i prozuje za čas!
Moji su drugovi
žestoki momci
bez duše i srca.
I kad se laže
i kad se krade
i kad se puca!
Da l' je to sudbina
il' ko zna šta li je
kad god se sretnemo
uvek nove bahanalije!
Uvek se završi
jednim od naših poraza.
Da smo opozicija
još godina sto
u nove podele
Napred Srbijo!
Da su najbolje narikače
uvek pored nas
jer moral je moral
a vlast je vlast!
Zoran Spasojević Paske - SERBIA
Majed Badra - PALESTINE
Konačno smo dobili novu vlast.
Biće to pravo osveženje za satiru.
Vesna Denčić
POČETAK NA KRAJU SVEGA
Nenad Živković
Evo ga! Stoji na sred mokre ulice, zaogrnut lakom izmaglicom, na svojim ogromnim plećima drži kišu, pronicljivim pogledom - pogledom iskusnog trgovačkog putnika - mirno i ravnodušno odmerava svet ispred i oko sebe, pršti kiša pod jakim vojničkim cokulama, vojnički šinjel prosleđuje kapi ka tvrdom asfaltu, gusta brada i brkovi se presijavaju od vlage, crni šešir zadržava vodu, pa je prosipa po ramenima, i sve to kao da ga se ne tiče, maše rukama dok hoda, prate ruke neki nevidljivi ritam, sasvim lagano obazire se oko sebe, avetkontura klizi kroz sumorno jutro, a grad spava blaženim snom. Pogled s leđa izaziva strah od nepoznatog, pogled spreda strah od poznatog, od onog što se potiskuje i skriva u najdublje dubine, strah od stvarnosti.
***
Jesi li nekad video onog čoveka?
Nisam.
Je l’ on uvek bio sam?
Jeste.
Kako znaš?
Ne sećam se.
***
Evo ga! Ulazi u kućicu na kraju (ili na početku) grada, skida šešir i šinjel i spušta ih na otoman u uglu polumračne prostorije, vojničke cokule odzvanjaju po tvrdom podu, čvornovatim šakama baca prazne boce, tanjire i čaše zajedno sa stolnjakom u kantu za otpatke, zagleda oronule zidove, na jednom od njih visi drvena maska, maska afričkih vračeva prekrivena paučinom, na ivici kredenca tanka knjižica, stihovi davno zaboravljenog pesnika, stolica bez naslona nemoćno leži prevrnuta, ispravlja je i seda, škripi stolica pod njim, oči mu klize po svakom detalju, i sve to kao da ga se ne tiče, vadi iz unutrašnjeg džepa bočicu ruma i lagano ispira grlo dok ga stonoge, bubašvabe i pauci ispituju, avet-kontura ide polako ka izlazu.
***
A jesi li ti video onog čoveka?
Mislim da jesam.
A je l’ uvek bio sam?
Mislim da nije.
Kako znaš?
Ne sećam se.
***
Evo ga! Stavlja u usta cigaru koju još nije zapalio, miluje po kosi jednog od dvojice dečaka koji ga gledaju znatiželjno, daje mu prašnjavu knjigu pokupljenu sa kredenca, ulazi u opusteli restoran, sprema kajganu od osam jaja i velikog komada slanine, pljuje ovlaženu cigaru na pod, i lagano počinje da jede, ni jednog trenutka ne prestajući da se obazire oko sebe, kao da nekog očekuje, jede nožem i posmatra, kožne čizme se cede i prave lokvu, kolone mrava ulaze mu u tanjir, još jedan gutljaj ruma, još jedna nezapaljena cigara, jedan od dečaka skuplja hrabrost da mu priđe, kreše šibicu i pali mu cigaru, koliko dugo nije osetio ukus duvana, klima glavom u znak zahvalnosti, okreće im leđa i odlazi.
***
Šta misliš, ko je ovaj čovek.
On je napisao ovu knjigu.
Otkud znaš?
Piše na njoj.
Šta piše?
Ne sećam se.
***
Evo ga! Prilazi polurazrušenoj kući iz koje se širi jeziv smrad prašine i memle, prilazi ženi sa detetom na sisi, uzima dete, nežno ga spušta ne postelju, cepa već pocepane krpe sa nje, uzjahuje prljavu ženu koja stenje pod snažnim muškarcem, i ne pokušavajući da pruži otpor, puši nezapaljenu cigaru, ko zna koju po redu, mrak se već uveliko spustio, tek poneka sveća pucketavo dogoreva na drvenim policama, uzima dete, isto onako nežno, i vraća ga nazad, majci, spušta kraj nje umašćenu novčanicu, rasteruje cokulama pse lutalice, ne dozvoljava da dodirnu ni njega ni ženu sa detetom na sisi, odlazi u hladnu noć bez trunke mesečine, na tamnoj pozadini samo je njegovo tamno telo zjapilo kao crna rupa u Kosmosu.
***
Je l’ to bila njegova žena?
Izgleda da jeste.
A dete?
I dete je njegovo.
Otkud znaš?
Ne sećam se.
***
Evo ga! Budi se grad ne sluteći ništa, kao po komandi, svi u isto vreme, goluždrava deca jurcaju se po tvrdim i do zemlje spaljenim dvorištima, nage žene peru veš u mutnoj vodi, starci se bestidno prazne iza nečeg što podseća na drvo, suncu se više niko ne raduje, svaka senka zalepi se za tlo ostavljajući novi crtež, mapu za pokolenja koja neće doći, jer ovo je poslednja generacija - poslednja deca, poslednje žene i poslednji starci - iza njih nuklearni ratovi, užas i smrt, a ispred njih… on, u svom vojničkom šinjelu, i vojničkim cokulama, sa nezapaljenom cigarom među kristalnobelim zubima, starci ga ne primećuju, deca mu se raduju, žene odmeravaju znatiželjno svaki detalj na ovom čudnom biću, i svi ćute.
***
Šta će sada biti?
Izgleda da je on naš.
Kako znaš?
Liči na nas, ljude.
I oni ranije su ličili?
Ne sećam se.
***
Evo ga! Stoji samouvereno i ponosno u svoj svojoj veličini, iza leđa mu kostur broda nasukanog pre toliko vekova, ukrtio se od stajanja, pred njim potomci zaboravljene posade, skida vojnički šinjel, cokule, i šešir, sve skida sa sebe, je li se to vratio, toliko čekani, a već pomalo zaboravljeni, sin božji, ili je on poslednji u nizu prevaranata što im se nesebično daje u ime sebičnog hira, tek - poslednji čin drame nečega što je tinjalo, i što je samo sebe uništilo, i što se tako gordo zvalo život, poslednji trzaj ili početak, poslednji preživeli vojnik u zalutalom stadu, još samo da nikne cvet, i ptica da zapeva, i mrav da zagolica, još samo… još tako malo treba, još samo malo…
***
Kako je lep.
Je l’ on sada naš?
Jeste. On je sada samo naš.
A kako ćemo sa njim…?
Ne sećam se.
Ni ja.
***
Evo ga! Žena je opet zagrizla jabuku, pustila je glas od sebe, stavila je zmiju oko vrata i pogledala vojnika kako se ne sme, razapnimo ga na krst, neka otpati sve naše grehe, a onda mu uzmimo obraz, i bol, i stid, i sve mu uzmimo, i pustimo neka se mešaju krv, seme i voda, mleko u dojci nepoznate žene, i greh neka bude, i blud, i razvrat, Satana neka uzme svoj deo a nama šta ostane, i sve neka bude k’o nekad, samo neka ne budu ove senke što na ljude liče, i ova zatamnjena svetlost, neko tu svetlost mora da nadvisi, poneki preživeli vojnik nađe se uvek da započne novi ciklus - ciklus rađanja i umiranja, evo ga, počinje…
***
Hoćemo li uspeti?
Moramo?
Koliko ćemo čekati?
Ne znam.
Šta ćemo roditi?
Ne sećam se.
U početku beše haos.
Mi smo ga zadržali kao kulturno
nasleđe.
Srđan Dinčić
Mića Miloradović - SERBIA
- Oni, koji upotrebljavaju hemijsko oružje, savjest neće moći očistiti ni u hemijskoj čistionici.
- Bolje vrabac mira u ruci nego golub mira na krovu palate Ujedinjenih nacija.
- Ja njoj rog obilja, ona meni rogove.
- Pacifisti perom, pacifikatori pendrekom.
- Prvo pravilo za čoveka nuklearnog doba glasi: Ako ti već posveti tračak nade, proveri ga Geigerovim brojačem.
- Na Balkanu je pračoveka nasledio paračovek.
Milan Fridauer Fredi - Gruškovec, SLOVENIJA
- Kad si sve do sada steko sa svojih deset nokata-molim te skrati ih.
- Bespotrebno je da ga opet pravite budalom-takav se rodio.
- Prestali smo tražiti dlaku u jajetu-jaje se pokvarilo.
- Raspada nam se bolje sutra zbog političkih crva.
- Vodili su žestoku raspravu-uz rakiju prepečenicu.
Abdurahman Halilović Ahil, Rijeka, HRVATSKA
- Vreme leči sve. Zato se u čekaonici ambulante čeka satima.
- Mi smo pravi potomci Obilića. Nema brave koju ne bi obili.
- Rasprava je završena bez velike buke. Korišten je prigušivač.
- Obećavaju jeftiniju grejnu sezonu. Ma lože nas...
Srđan Dinčić, Sremska Mitrovica, SRBIJA
- Izgleda da plata dolazi izporodilišta. Dobijemo je nakon devet mjeseci.
- Ako je porodica osnovna ćelija društva, onda je brak ćelija za pojedinca.
- Do kraja života ostao je provincijalac. Ali mu je žena od prvog dana bila
s v j e t s k a.
Grujo Lero, Bijeljina, RS
- Kriminal se još brani sa slobode.
- Neću da sumnjam ni u koga. Policija je bila tu!
- Hoće li neke krivce bar na rođendan povući za uši?
- Hvala na pitanju. Odgovarajte vi!
Slobodan Živanović, Bijeljina, RS
- Mi njega na čelo, on nas - po čelu.
- Kad čovjek vidi ko nam sve kroji kapu - najbolje je ići gologlav.
-Ni budalama nije više ravno sve do mora.
-Ne treba brinuti kako ćemo dalje. Svi putevi vode u budućnost.
Milad Obrenović, Rogatica, RS
Toma Rakijaš
Beleška uz Elektronski satirično-humoristički nedeljnik ŽIKIŠON
Toma Rakijaš je 2007. godine dobitnik prve nagrade za Aforizam
SATIRIČNE POZORNICE ŽIKIŠON
Ova knjiga je 2006. godine izašla u štampanom izdanju,
a sada prvi put kao Web-izdanje.
BELEŠKA O PISCU
Toma Rakijaš - rođen 12.12.1955. u Beogradu, profesionalni rok muzičar (gitarista grupa „Zona B“ i „Balkanski trougao“), novinar i satiričar, dugogodišnji saradnik Radio Beograda.
Piše aforizme, satirične priče, skečeve i radio igre. Aforizmi su mu zastupljeni u brojnim antologijama.
80-tih godina u časopisu – „Sabor“ - vodi i uređuje samostalnu satiričnu rubriku pod nazivom – „Saborizmi“ -.
Tokom 90-tih predvodi rok grupe – „Deaf note“ i „Balkanski Trougao“ -.
Albumi: „Zona B“-„Bestseller“ 1991.g., „Juke-box“ 1993.g.; „Balkanski trougao“- „Ja, Ti, On“ 1996.g.
Knjige: Aforizmi – „Narod još ječi“ 2003.g. i „EZzzzzz Srbijo“ 2006.g. -.
Nagrade: 1987.g.- druga, a 1988.g. treća nagrada Radio Beograda za humorističko-satiričnu kratku formu. 2007.g.- prva nagrada za aforizme Satirične Pozornice Žikišon.
Stalni je saradnik satiričnih časopisa „Etna“, „Nosorog“, „Satir“ i "ŽIKIŠON".
Živi i radi u Beogradu.