Strogo je zabranjeno otvarati tajne dosijee! Oni su, zaboga, tajna. Poverljiva državna stvar. A i opasni su po čovekovu okolinu. Zbog smrada. Nesnosnog. Svako otvaranje moglo bi da zagadi ogroman prostor. Uz to bi, sigurno je, ostali bez mnogo uzornih gradjana.
Na spisku tajnih službi je vidjeniji svet. To su novinari, bankari, profesori, lekari, činovnici, bogataši raznih fela, inženjeri, akademici, analfabete... Tresle bi se gaće bivšoj, sadašnjoj i budućnoj vlasti. Zato djubre ne treba dirati. Neka istrune u mraku.
Službe su bile i ostale veoma moćne. Mnogoljudne. U njima su brojni profesionalci. Ljudi od tajnog zanata. Mada ima i gomila natruščika. Mnogi su zdušno nudili usluge. Polupošteni i totalno nepošteni. Pred vratima službi u Šakajadi uvek je bila gužva. Dugi redovi secikesa, protuva, cinkaroša, doušnika, lenjobuba i domoljuba.
Službe su danonoćno radile. Morale su, zbog navale dobrovoljaca, da otvaraju nova odeljenja: Prijavi komšiju, Ocinkaj ženu i decu, Oklevetaj kolege s posla, Otkucaj širu rodbinu...Potom su, u skladu sa potrebama, nastale specijalne grupe: za premlaćivanje, umlaćivanje, ubistva, laži i prevare, podmetanja, praćenje, privodjenje, trgovinu duvanom, za prostituciju, šverc alkohola i droga...Sve sami specijalci.
Delale su službe po tržišnim principima. Nabavljale su i prodavale raznu robu. Imale javne i tajne račune. Kupovale vile i helikoptere. Zarad bolje budućnosti sludjenih gradjana.
Današnje tajne službe više nisu tajne. Zna se za koju stranku rade. Dok je na vlasti. Kad ispadne iz igre, tajne službe postanu vlasništvo vladajuće partije. Sve je transparentno.
Službe revnosno uhode gradjane. Prisluškuju. Šikaniraju. Prebijaju. Po pravilu službe. A narod sve to uredno plaća. Dvostruko: novcem i glavom. Dogadjaju se i ubistva. Naročito prilikom smene direktora tajnih službi. To mu dodje kao pokazna vežba.
Mića M. Tumarić
IMENA
Odlučio sam da se posredstvom vaših novina obratim javnosti jer ne mogu više mirno da posmatram kako naša država hrli u sunovrat. Zato sam odlučio da se i ja oglasim. Poštovana redakcijo, svi govore samo o posledicama, a krivce niko ne pominje. Nema se hrabrosti, niko da uperi prst u konkretne osobe, da ih nazove hohštaplerima, lopovima, lažovima, prevarantima i bitangama. Smatram da je o zločinima, kriminalu i korupciji bilo dosta ćutanja. Ne slažem se s mišljenjem da imena nisu bitna, niti da je ćutanje zlato. Ne dozvolimo da se odgovorni kriju u masi. Ja lično ne prihvatam zvanične formulacije o krivičnim delima poput onih "izvesne osobe", "pojedini direktori", "neki nesavesni građani", "gospodin s brkovima", "uticajni pojedinci", "neodgovorni ministri"... Svi oni imaju svoja imena, prezimena, krštenice i kumove. Odlučio sam zato da progovorim javno i da prozovem sve koji se kriju iza pseudonima, inicijala i aluzija. Na ime se odaziva i moj pas Džeki, pa će morati i oni što kradu državne pare, kupuju vile budzašto, prisvajaju banke, trpaju u svoj džep donacije, otimaju stanove, gaze ljude džipovima...
Morao sam ovo da kažem i da spasem dušu svoju, a što ne smem da se potpišem punim imenom i prezimenom, razumećete. Još nije vreme za to.
Aleksandar Čotrić
BAJKA
Kažu da su bajke izmišljene priče sa nestvarnim događajima u kojima po, pravilu pobeđuje pravda.U njima lepotica može da bude uspavana čitavih sto godina i da se probudi lepša nego što je bila. Naravno,buđenje je obavezno uz prisustvo prelepog princa na belom konju, koji lepoticu vodi svojoj kući i oni žive srećno do kraja života. U bajci zla veštica završava u vatri, zahvaljujući hrabroj Marici koja spasava brata Ivicu. Marica danas ima sasvim drugu ulogu,mada rešava mnoge probleme, pod uslovom da na vreme stigne na mesto incidenta. Nasuprot zlim vešticama, u bajkama su dobre vile koje pomažu nejakim i bespomoćnim. One su uvek tamo gde treba.
U poslednje vreme i mi živimo kao u bajci.princ nam se vratio, doduše ne na belom konju, već je na Belom dvoru. Prosjaka imamo i za izvoz,a kako ce se naša bajka završiti, sve zavisi od dobrih vila. Pod uslovom da ih još ima.
Rade Đergović
Otkad kod nas važe
zakoni džungle,
spali smo na
najniže grane.
Aleksandar Čotrić
Najpre sam bio
propali student,
zatim propali
novinar, a sada sam
propali penzioner.
Slobodan Žikić
Prestali smo da se
smejemo. Iza maske
Velikog Diktatora
nije Čaplin?!
Radivoje Rale Damjanović
ČOTRIĆEVI AFORIZMI
NA ALBANSKOM JEZIKU
U novom, 117. broju revije «Perspektiva», od 17. novembra, koja izlazi na albanskom jeziku u Preševu objavljeno je dvadesetak aforizama beogradskog satiričara Aleksandra Čotrića.
Uz aforizme objavljena je i Čotrićeva biografija u kojoj je navedena njegova bibliografija, jezici na koje su mu prevođeni aforizmi kao i nagrade koje je dobio za svoje književno stvaralaštvo.
Stranicu iz «Perspektive» možete pogledati na internetu, na adresi:
U Beogradu je 16. novembra posle kratke i teške bolesti u 54. godini umro aforističar i profesor matematike Mihajlo Veljković.
Veljković je bio jedan od prvih pripadnika Beogradskog aforističarskog kruga, a najveći broj svojih aforizama objavio je krajem osamdesetih godina prošlog veka u omladinskoj i studentskoj štampi i književnim časopisima. Bio je zastupljen u antologijama i zbornicima satire. Aforizmi su mu prevođeni na strane jezike.
Nije dočekao svoju novu knjigu aforizama koja će u izdanju «Alme» biti objavljena posthumno.
Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje dece.
Na Kosovu i
Metohiji već su svi
rasporedjeni.
Samo su Srbi –
proredjeni!
Slobodan Žikić
Informacija sa proslave 100-og broja NOSOROG-a:
Manifestacija održana u Banskim dvorima u Banja Luci 14.11.2008.g.. STOP. Svi pozvani prisustvovali i čitali priče, aforizme i satirične pjesme: Miladin Berić, Živko Vujić, Slobodan Janković, Mile Basalo, Darko Samardžić, Gojko Mandić, Ernest Bučinski (Banja Luka); Živko Šuza (Mrkonjić Grad), Đorđe Latinović (Gradiška), Sabahudin Hadžialić (Sarajevo), i Ekrem Macić (Konjic)...osim Bojana Bogdanovića i Sune Kovačevića iz Zenice - opravdano odsutni. STOP. Fotki jos nema a Miladin Beric mi ih je obecao poslati STOP. Atmosfera iskrena i otvorena. STOP
Pozdrav,
Sabahudin Hadžialić
IZLOŽBA KARIKATURA SA
KONKRUSA «PJER»
Izložba radova sa 41. Konkursa karikature «Pjer» biće otvorena u ponedeljak, 1. decembra, sa početkom u 19 časova u galeriji «Progres» u Knez Mihailovoj ulici broj 27.
Tom prilikom biće proglašeni pobednici i uručene nagrade autorima. O najboljim karikaturistima odlučivao je žiri u sastavu: prošlogodišnji pobednik konkursa dr Špiro Radulović (predsednik), dr Zorica Tomić, Aleksandar Čotrić, Vojislav Žanetić i Marko Aleksić.
Konkurs karikature za nagradu «Pjer» pokrenule su «Večernje novosti» 1967. godine. Idejni tvorac bio je Dragan Savić, slikar i karikaturista, a njegovu ideju realizovao je Slobodan Glumac, tadašnji glavni i odgovorni urednik lista. Propozicije konkursa sadržane su u njegovom imenu. To je konkurs novinske karikature kakvu je crtao veliki Pjer Križanić.
PODZEMLJE JE
KOD NAS
NAJVIŠI
DRUŠTVENI SLOJ.
Đorđe Latinović
Kičma se krivi i
tapšanjem po
ramenu.
Golub Lazarević
Politička pljačka države provodi se u
zakonskim okvirima.
Abdurahman Halilović-Ahil
PAD SISTEMA
Ne volim kompjutere mada se svijet u njih klete. Meni je prije njihove pojave sve bilo lakše, iako mnogi misle da je baš obrnuto. Ja sve volim raditi pješice, što bi narod rekao. U eri tehnologije djeca ne znaju tablicu množenja, jer za sve postoji digitron.Prije neki dan gledam, baba na pijaci prodaje jaja i sir, a u džepu joj mali kineski kalkulator. I eto ti cijene za sekundu. Velim, meni je bilo bolje prije kompjuterske ere, dok nije bilo kompjutera, računara, digitrona, kalkulatora, pejdžera, plejera, blekberija, organajzera, mobilnih telefona i ostalih čuda informatičkog doba. Bilo je to prije internetske revolucije. Dakle, prije te ere, dođem ti ja u banku da podignem ono malo svoje crkavice od plate, a tamo službenica Dara, moja komšinica, sjedi za pultom. Oćeš li na čunra, ili u šuke – pita me Dara. U šuke - kažem ja i za tili čas Dara ispod stola izvuče gutu para i lijepo mi izbroji na ruke ciglih 850 dinara.Ja to lijepo stavim u padže i pravo u kafanu. Eto, tako ti je to bilo nekad, u dobra stara vremena.
Danas, kada ulazim u banku, prvo moram da pazim, hoću li pogoditi na vrata banke, jer vrata su od nekog obojenog stakla, a ja slabo vidim i kad su gvozdena, pa se još sama otvaraju, na dvije strane, nekad vamo, nekad tamo, pa više ne znam kud udaram. Kad sam nekako ušao, dočekuje me čuvar, bodi gard, obezbjeđenje ili što se nekad zvalo portir. Ranije, portir je obično bio neki invalid, penzioner firme, stariji radnik ili borac iz onog rata, a danas, on je prava gorila i grmalj. Može volu rep isčupati, ubio se za teške fizičke radove, a on po čitav dana sjedi i izležava se u banci. On je u banci najvažniji čovjek.Bog i batina, što bi se reklo. Nekada, za vrijeme onog nenarodnog režima u bankama nije bilo čuvara, jer niko nije pljačkao banke, a danas, u demokratiji sve čuvar do čuvara.Sekjuriti služba, brale moj. Tako, stoji on ispred mene, u crnoj uniformi, naoražun do zuba, sa pištoljem za pasom, heklerom u rezervi, ispod bunde vidim ždroči ga neka metalna zvjerka, iz džepa jakne otvorena veza na toki-vokiju, u ruci mu fercera neka sprava, ista ona što su je nadrealisti zvali hepek.Ko biva, provjerava imam li oružje, nosim li eksploziv u tečnom ili plastičnom stanju, imam li satni mehanizam ili sam čovjek-bomba koji će direktno odletjeti u vayduh yajedno sa osobljem i klijentima banke. Elem, kad sam nekako prošao ovog Minotaura, jedva se dobauljam do prvog šaltera. Sve gledam hoću li vidjeti ima li gdje one moje komšinice Dare, da je upitam šta se ovo dešava rođena sestro. Jes vraga, nećeš lako do Dare. Pružio se polukružni pult od sto metara, a na njemu dvaes neki šaltera, raznih šuba i prozorčića. Na sve strane kompjuteri, đe ima i đe nema ljudi za njima.Šta je ovo majko rođena, čudom se čudim, niđe živa čoeka. Sa zidova me gledaju uključene kamere, prate svaki moj korak, samo što mi sliku ne izrade. Našto je ovo izašlo, da pošten čovjek više ne može ni banku opljačkati - mislim onako u sebi. Taman kad sam mislio odustati, vidim ja onu svoju komšinicu Daru, i onako iznuren domahnem joj rukom. Ona mi da znak da dođem, i ja se dohvatim kopna njenog stola iza kojeg se ona onako debeljuškasta i okrugla vrpolji na pokretnoj stolici.Još zadihan, kažem - ja došo da vidim jel' legla plata.Da dignem malo.Kaže Dara, moraćeš malo sačekati, pao nam je sistem.Izem ti tehniku kad je konji vuku – procijedim onako samo za sebe.Tad se ja sjetim, rata kad smo išli na front, pa smo imali smjenu jedinica na liniji. Jednom tako, nova grupa boraca stiže da zamjeni onu staru što se spremaše da ide kući. Taman što smo stigli, bataljonski ćato istupi pred nas i reče - nema ništa od smjene.Zašto crni ćato - dreknem ja. Ne možete ići kući, - pao nam je sistem, kompjuter nam ne radi, a u kompjuteru su sve objave. Za one koji neznaju, objave su propusnice koje nam služe da se možemo kretati za vrijeme dok smo na odmoru. Znači, mi ne možemo kući poslije 30 dana jer je njima pao sistem.Nama je u tom trenutku skočio pritisak.Pa šta ćemo sad, crni ćato, velim ja. Pa znaš li ti crni ćato, da je Aleksandar Makedonski imao vojsku veću od naše, osvojio čovjek pola svijeta, došao do Indije, a nije imao kompjutera, ni objava, ni ćate, nesretniče jedan tel jedan. Znam, brani se ćato. Nisam ja kriv. Tako je propisano i naređeno. Tako je kako je. Ovo je informatičko društvo. I tako mi zbog pada sistema i kvara kompjutera ne odosmo kući da se okupamo i malo da pogladimo rođenu ili tuđu ženu.Od tada mrzim kompjuter, očima ga ne mogu vidjeti.
Đe sam ono stao. Čim spomenem kompjuter zamanta mi se u glavi. A da, stao sam kod Dare na šalteru. Dok smo čekali da sistem ustane, osoblje banke nam je ponudilo da sjednemo, da se malo odmorimo, podjelili su nam propagandne brošure, kako da podignemo kredit sa najvećom kamatom na svijetu, da se osiguramo od nesreća, kako da brzo pošaljemo novac na daljinu i slične olakšice. Neki klijenti su malo i prilegli na obližnjoj klupi. Ljubazna službenica dala nam je vizit kartu mlade direktorice banke koja nam se lično izvinjva zbog kvara na sistemu i moli nas za stpljenje. Čuvar koji sada nije imao posla, donese i podjeli nam kape, zastavice, upaljače i privjeske sa logom banke. Veli, nek nam se nađe. Meni dadoše dvije kasice prasice za moje male borce Al Kaide. Fini neki ljudi, ovi bankari, mislim se u sebi. Ljudi što čekaju postaju malo nervozni. Neki je glavešina u odijelu i kravati, samo opsovao i opalio preko vrata.Drugi, neki čiča se žalio na noge da ga izdaju i slabo služe. Do njega jedan postariji, ali očuvan gospodin, ofarbane kose, vjerovatno neki gastarbajter, vidim mu po friško napravljenim zubima i protezi, stalno je razgovarao na mobilni i zapitkivao službenicu šta se dešava. Komintenti koji su imali viza elektron karticu odmah odoše da dignu svoje pare na bankomatima.To ti je novo čudo na našim ulicama. Jedan mi je drug pričao da mu je ta aždaja od bankomlata, mlatnula pola plate i još pride progutala mu karticu.Mjesec dana je izgubio da je dobije nazad.Poslije dva sata neki su se počeli razilaziti. Društvo iz banke se osipalo. U neka doba, nama što smo ostali, podjelili su lanč pakete. Jedna gospođa, dok smo čekali iz dosade izmjerila nam je krvni pritisak na malom apartiću marke Cron iz Tajlanda. Kaže, kupio joj zet, kad je išao u mirovnu misiju u Južni Timor sa policajcima iz Bosne.U tom pred banku stiže kombi za prenos para u pratnjih četiri policajca sa kalašnjikovima.Ušli su u banku svi važni, namrgođeni, bez riječi. Dvojica su na vani čuvali stražu kod kombija, a druga dvojica su pratila jednog službenika banke sa vrećom u ruci.Brzo su šmugnuli iza jednog pulta, uzeli gotovu pošiljku para, ubacili je u kombi i nestali u poznatom pravcu. Mi smo samo gledali šta se dešava.Ništa nam nije bilo jasno. Čuvar banke je zadovoljno namještao svoju ratnu opremu dostojnu Ramba iz trećeg nastavka filma. Taman kad smo bili na izmaku snaga neko povika: Proradio je, proradio je, sitem radi, sistem radi.Ljudi, radi, znao sam, narode...sve je opet OK. Čuvar je izašao da pozove nekoliko stranaka što su pili u obližnjoj kafani.Onaj gospodin iz inostranstva, pozvao je svoju gospođu: Digao se veli, dođi da uzmemo sve što imamo na računu, može ponovo pasti, sistem - misli on, bože budale - mislim ja. Za tili čas uhvati se red i gužva naroda što hoće da podigne svoje, mukom zarađene pare.Dok smo se tiskali ko će prije do šaltera, stiže glas, da je onaj kombi banke s parama, odmah iza banjalučkog mosta, presrela neidentifikovana grupa, preobučena u uniforme SFORA, i uz prijetnju oružja otela sav novac, svezala policijsku pratnju, zapalili auto i nestali u nepoznatom pravcu. Eto ti ga sad, lijepo, da ne može biti ljepše. Čovjek, dođe u banku od mjeseca do mjeseca i prisustvuje direktnom prenosu drugog Dnevnika. Jebi ga. Šta možeš. Nakon što smo jednim pogledom žalosne sove, upućen zabrinutoj direktorici malo ožalili banku, okrenem se ja ponovo Dari.
- Kolko bi ti da digneš - pita Dara. Kolko imam - pitam ja.Malo, 650 maraka. Daj mi trista, da mi se nađe.Ispisa Dara hrpu nekih papira, ja se potpisa na pet šest mjesta, sve to zatim stavi u neku mašinu da se kuva, vidiš samo kako lampice sjevaju i lete brojke, uhvati to heft mašinom i tutnu mi u ruke ono malo moje crne mučenice, mislim plate.
Od tada ne volim kompjutere, ni internet, ni Bila Gejtsa, ni njegovu punicu, ni Majkrosoft, ni Orakl, ni IBM i ostala čudovišta tehnološke revolucije. Za sve je kriv sistem. Da nije bilo njega ne bi bilo ni ove priče.
In both cases sending, please, write your name, address and e-mail.
Note: Sender must be author of caricature!
Attention:
Because, at the same time, we have one more competition, please, write
on envelope, or in Subject (depends with what you send): "FOR TOURISM
CARTOON/COMICS COMPETITION!'
Yuri:
Mr. Goran Kljajich, president; writer, founder of "RhinoCervs" magazine and this competition; Republic of Srpska
Mr. Miladin Berich, writer, vice-president; Republika Srpska
Ms. Ana von Rebeur, Cartoonist & Writer, Argentina
Princ Čarls je nedavno proslavio šezdeseti rođendan.
Malo me je to veselje navelo na razmišljanje o čoveku, koji već šezdeset godina čeka da radi posao za koji je rođen. I bilo mi ga je malo žao zbog toga. Malo više sam bila sigurna da sum u se ovih dana po glavi motale sledeće 3 želje:
1. Da Bog poživi mene, muža moje Kamile, tj žene
2. Da mi majka siđe sa scene
3. Da i ja konačno dođem do krune.
Vida Nenadić
Ben Heine - BELGIUM
Žitije autorovo
Život mi je interesantan kao Ruski igrani film. Svi su u krupnom planu osim mene, a kada krenu loše scene nigdje im kraja nema.
Supruga mi je toliko tolerantna da je od milošte zovem Alkaida.
Ženstvena je kao Karla del Ponte. Čak se i sličnim poslom bavi - vazda me tužaka svojoj majci.
Ljubav nam je blisko-istočna – volimo da se bijemo.
Jedno drugo cijenimo i poštujemo si intimu – spavamo u odvojenim krevetima.
Kad sam se ženio osjećao sam se kao da potpisujem dejtonski sporazum – unaprijed sam znao da od tog neće biti ništa.
Punica me cijeni kao Papa Kuran. Ne može me pročitati pa me tumači po svom ćejfu.
Kada se sretnemo od sreće se patosiramo kao njujorške bliznakinje.
Imamo politički odnos - u početku me je kovala u zvijezde, a onda udarila sankcije.
Odavno smo prešli na ti – bez persiranja se šaljemo u onu stvar.
U kući mi vlada demokratija – žena i djeca me uvijek nadglasaju.
Živimo u slozi, kako narodima i narodnostima u ovoj državi i priliči – svako ima svoj kanton.
S komšijama sam u specijalnim paralelnim vezama – način kretanja nam je takav da nema šanse da se susretnemo.
Vrlo smo intimni – pozdravljamo se preko one stvari.
Posao mi je jako seksi – šef me kreše u zdrav mozak.
Plata neredovna kao menstruacija – uvijek kasni.
Samom sebi ličim na porno glumca – taslači me ko stigne.
Ernest Bučinski Erni
Zoran Spasojević Paske - SERBIA
NOVE DOKTORSKE DISERTACIJE
1. Uticaj alkohola na potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
2. Suzavac viđen očima demonstranata.
3. Učinak izduvnih gasova poslanika na grijanje skupštinske sale i toplinu obraćanja.
4. Kako postati genije uprkos Dejtonskom mirovnom sporazumu.
5. Kako ekonomično obuti stonogu u uslovima ekonomske tranzicije.
Gradski peto kukuriče,
Rasterati sve petliće.
Srećan tada on bi bio,
Rodoljubce nadmudrio.
Dugo smo na posnoj čorbi,
Strpljenje je sad na probi.
Kakav li će sutra biti?
Imunitet kad' ih štiti.
Šta bre žele ova deca?
Vođa kokoš će da keca!
Na zapad po zlatno runo!
Za kavez vas ima puno.
Zlatno žito, zlatna jaja.
TV laži do beskraja.
Fatalan će ishod biti,
Prevara za Kukurik siti.
Na bunjištu istorije,
Kokot teško da se skrije.
Ko' drugome kuva čorbu,
Pobećiće s' punu torbu.
SRBIJAnac
Dušan Mijajlović Adski
/ U zemlji Srbiji, Srbijanci su manjina /
Srbin voli da rovari
Kad se mora zna i da iskrvari
Kad ne treba da govnari
Srbin je Srbinu zverka
Voli kad je komšiji prazna manjerka
I kad ne može - tuđu ženu merka
Srbin ne voli ograđene avlije
Mrzi ga da se okupa i umije
Najradije tuđe bitke bije
Srbin ne voli da se pokaje
Obožava i na same zvezde da laje
Tuđe greške umnožava a za svoje ne haje
Potomak nadničara i užara
Srbin voli rado o sebi mit da stvara
Kako je potomak carice i cara
Srbin slabijeg rado voli da bije
Pred jačim nestane k’o da ga nije
Svoje čuva - tuđe rado voli da sakrije
Srbin veruje u udes i sudbinu
Rado plodne njive pretvara u ledinu
Obožava krajnosti a mrzi sredinu
Srbin može sve i ništa od toga
Danas veruje - a već sutra najuri Boga
Najradije veruje u sebe – JEDINOGA
ORAH
Miladin Berić
Mili Bože da li će nas biti
kad posao završe termiti.
Ko je crnom dozvolio mravu da do zore pojede zastavu.
Na našoj su rahitičnoj boljci
ponajviše zaradili moljci.
Mi smo uvijek sa osmijehom dolje preko reda slali ponajbolje.
Što nam zdrave povadiše zube
najviše su krive naše bube.
Šakali su lako našli zmiju koja preda Srpsku Metohiju.
Potpisaće neka naša vaška
da nam više ne pripada Raška.
Ko li nam to državicu ruši
najbolje je ruše naše uši.
To da više ne vidimo more Crni Srbi po Gori se bore.
Što ne znamo gdje su nam međaši
najviše su krive naše vaši.
Da se orah na međi posadi ne može se od naše gamadi.
Iz zemlje će možda nići sjeme
al' se bojim da neće na vrijeme.
Blagostanje
Srđan Dinčić
Na livadi čudno stanje,
u balegi vlada blagostanje.
Grupa malih muva,
staru tajnu čuva -
da je život nekada i sranje!
Klupa u parku je za beskućnika
optuženička klupa. Kriv je što je živ.
Srđan Dinčić
PARE, PARE, PARE
Na sve strane pare.
Cure, kaplju, ulaze u džepove.
Na sve strane, ali sve strane - samo jednih.
Naprave park, milioni evra, a radovi - ni čitav jedan.
A ostalo završi gde treba!
Samo park nije više park, nego jedna popločana površina. Dobra za akoholičare i narkomane. Ako, ne treba sve za decu i ostale građane.
Pa, udare ulicu, gde je već bila ulica, pa još otsekli, posekoše drveće, sve zdravo, sve pravo, ali oni isekoše.
Nema hlada, put poravnat, koštao više nego što je potrošeno, ali zna se, curi negde, teče nekome.
Onda kružni tok, iako su još pre trideset godina, oni što nisu valjali, pravili petlje, ali šta su oni znali. Oslanjali su se na znanje i nauku, urbanizam i tehnologiju, a ovi se oslanjaju na laku i brzu zaradu, jer šta je preče nego uzimati prema potrebama!
Jedna manja grupa, jedan krug, jedno savršenstvo, zatvorenog tipa, tek da se zna šta je šta!
To, savršenstvo, kružnog oblika.
Pa, prave autoputeve, pet puta skuplje nego drugi, i deset godina duže od njih, ali dobri autoputevi to baš zahtjevaju:
Da se dugo prave, da nikad ne budu gotovi, da niko po njima ne vozi, ali da se stalno - za njih izdvajaju pare. A kultura!
Šta je to dobro.
Milion evra za filmove koje za pola evra možete uzeti u cedeteci.
Ni jednog poznatog glumca (osim jednog starog koji nije ni vidio ni gde je, ni znao zašto je tu), ni jednog dobrog filma, a direktorica prezadovoljna.
A i kako ne bi.
Odmah kupila stan.
A ostale pare, neko bi se još pitao.
Šta pitati, kad se zna da one kaplju, teku, presipaju se gde treba. Još pitati, čuj!
Kao u kratkom filmu, možeš sto takvih filmova za prepodne da snimiš, ali ne.
Oni to natenane, da obiđu sve festivale po Evropi, proborave, prouče, to je kultura, a ne nameštanje tatinim ili maminim sinovima da rade ono od čega znaju samo kajmak da kupe.
Tako i gradsko pozorište naprave, putuju svuda, mada nemaju nikakvu umetničku pozadinu, ali imaju gradsku i državnu, a ta im ne štedi, nego im čak plati da na Brodveju predstavu imaju!
Još se tamo smeju, - toliko je to dobro bilo, - nikad lakše pare ne dobiše od tatine dece, da bi se deca igrala pozorišta!
I sve tako.
Pare, pare, pare!
Ne za sve, ne svagde, nego kaplju, cure i teku, već pripremljenim kanalima, u već spremne, uvek spremne, duboke, nezasite, džepove. Pare, pare, pare! Kaplju!
Goran Kljajić
Za brod koji tone nisu problem pacovi koji
odlaze već ajkule koje dolaze.
Srđan Dinčić
Majed Badra - PALESTINE
Rene Bouschet - FRANCE
U Srbiji - svakog gosta, tri dana dosta.
Jedino osvajači mogu i petsto godina.
Vasil Tolevski
IZIGRAVANJE
Sudeći po onome koliko je u nas, koga ili čega, izigrano, može se reći da smo prava folklorna nacija. Manje upoznati smatraju da izigravanje datira od Nušića, ali je to, samo u knjigama sročeno. Pojava izigravanja mnogo je starija. Otpočela je još pre nego smo izmislili propise. Kao vispren narod, morali smo prvo da smislimo kako ćemo propise da izigravamo, pa tek da ih uvedemo. Od onih koji su nekoga ili nešto izigrali mogao bi da se formira najveći folklorni ansambl na čitavom svetu. Dostojan čak i Ginisove knjige rekorda. Članovi ovog ansambla su ljudi od poverenja. Jer, da bi mogli da izigraju poverenje, moraju, prethodno, da ga steknu. Poput ostalih recepata, i oni za sticanje poverenja različiti su. Jedan kandidat za poslanika nastojao je da zadobije poverenje birača obećanjima da u svakom selu po nešto izgradi.Meštanima udaljenog, brdovitog, sela obećao je izgradnju puta do sedišta opštine. Da će im, kada krenu ka gradu biti sve nizbrdo. Kasnije im je bilo, prilično, pouzbrdo. Mislim kada su se vraćali. No, to više nije bilo ni važno, kao ni sa koliko je procenata obećanje ispunjeno, pošto je dotični gospodin već sedeo duboko zavaljen u fotrelji. Zaokupljen drugim mislima, nije stigao da brine što je obećani put mnogo lošiji nego u vreme izborne kampanje. Što je vreme više odmicalo, birači su bili sve uvereniji da je poslanikkoga su izabrali izigrao njihovo poverenje.
I moj komšija, Gaja , rekorder u ratarstvu,ugledao se na gospodu „odozgo“. Naravno, samo u pogledu izigravanja poverenja. Nije mogao da izigra poverenje narodnih masa, jer ga nije ni imao. Godinama je važio za poštenjačinu. Čoveka koga tuđe žene ne zanimaju. A, onda, naveo je komšiku Georginu da izigra poverenje muža. Istovremeno, i on je izigrao, neograničeno, poverenje supruge mu Leposave. Čuvši za seansu Gaje i Georgine podjednako su se naljutili Georginin muž Predislav i njen drugi ljubavnik Sredoje iz Donje male. I jedan i drugi, razložno, smatrali da je Georgina izigrala njihovo poverenje! Epilog izigravanja je što Sredoje izigrava nevinašce po rteceptu „ni luk jeo, ni luk mirisao“, domaćica Georgina izigrava zapanjenost po sistemu „Ju,`de baš meni to da prikače“, a Don Žuan Gaja , napredni seljak, izigrava artistu sa tanjirima. Nedelju dana, uspešno, izbegava leteće tanjire koje lansira njegova ozlojeđena žena Leposava.
Alal im izigravanje!
Golub Lazarević
Srbija ne može postati banana država.
Sve dok joj šljiva drži kurs.
Vasil Tolevski
PECKATIVI IZ B(iH)
Sabahudin Hadžialić
XXX
Republika Srpska odlučila uraditi popis stanovništva dok to Federacija BiH ne želi.
A B(iH)?
XXX
U Sarajevu se obnavaljaju fasade na zgradama od značaja za grad.
Ljudi su i dalje isti.
Bezlični.
XXX
Visoki predstavnik 13 godina poslije rata izjavio: „Potrebno jačati kapacitete države.“ A šta smo radili proteklih godina?
XXX
On je iz Viteza.
Dva puta je bio u Me(h)ki.
Učestvovao je u terorističkom aktu 2008.g.
U FIS-u Vitez, a pored toga i švercovao je oružje.
Idealan Musliman?
Ne! Idealan idiot!
XXX
Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH izjavio:“Sve dok je OHR ovdje, BiH neće biti slobodna.“ Poslije Sulejmana Tihića, još jedan koji je otkrio Ameriku. Amerigo, Amerigo...Reci, Kolumbo moj!
XXX
U planu je izmjena Ustava B(iH). Kakva tema za izbore 2010.g.!
XXX
Imam pitanje – B(iH) Ameba reče: „A koje sam ja nacionalnosti?“
XXX
„Nacionalno biće je društveno historijska kategorija i vremenom će nestati!“, Rekoše umni ljudi.Ali, oni nisu nikada bili na vlasti!
XXX
Činiti nešto je obaveza!
Nečinjenje je, pak, genetski kod B(iH) naroda.
XXX
10.11.2008.g. – Od sutra niže cijene goriva u B(iH)!
Nakapajte mi za prosječnu plaću.
XXX
Svi ljudi su Muslimani na svijetu. Ali to još uvijek ne znaju.
XXX
Srbi, Bošnjaci i Hrvati.
O, kako to gordo zvuči!
XXX
Biti, ili ne biti? Pitanje je sad!
Bolje je biti nego se pitati.
XXX
Nema korupcije na Univerzitetima u B(iH).
Nema korupcije kod političara u B(iH).
Tamo gdje svi kradu, niko ne krade!
XXX
Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, izjavio na Piramidama bosanskim da je B(iH) zemlja čuda! Dakako. I on je jedno od njih!
XXX
Na Univerzitetu u Tuzli u referencama profesora piše da su održavali predavanja i u Mjesnoj zajednici. A šta je sa kućnim savjetom?
XXX
Samo ovdje je moguće da u jednom entitetu imate zabranu rada a u drugom ne. Ko pomenu državu B(iH)?
XXX
Reis ullema Cerić na turneji. Po medžlisima? Ne! Po evropskim gradovima? Da!
XXX
Popovi, svećenici i hodže su največi profiteri u B(iH).
Jer nisu ništa radili proteklih osamnaest godina.
Od uvođenja demokratije!
XXX
Paradoks je da se šibanjem zadnjice uteruje pamet u glavu.
Stojimo, a loše nam ide.
Paradoks je da sam go i bos, a stalno mi uzimaju meru.
Dosta nas je na broju, ali je malo numera.
I bez brojanja možemo da vidimo da nam nisu sve koze na broju!
Kamo sreće da me samo berberin vuče za nos.
Dokazujući da imam petlju upadoh uzamku.
Teško društvu koje buzdovane unapređuje u budže.
Paradoks je da bogaćenjem pojedinaca osiromaši društvo.
Golub Lazarević - Iz nedavno objavljene zbirke „PREORAVANJA“
***
Siti i gladni su našli zajedničko rješenje.
Razgovarali su za okruglim švedskim stolom.
Uči ti, uči ti i samo uči ti!
L e nj i
Doručak, ručak ili večera?
Glasanje će se obaviti u krugu porodice.
Negativna sam ličnost.
Ne ubijam, ne kradem, ne lažem ...
Srećni žive u uređenoj,
nesrećni u sređenoj državi.
Diogen je rodonačelnik trgovine ljudima.
Čovjek mu je bio u centru tražnje.
Vrane su naša izvozna šansa.
Tu nam je sva pamet.
Ne biraju sredstva.
Pendrek im je pri ruci.
Pametno je ići do kraja.
Najbliži nam je.
Pijani od vlasti dvostruko nas ne vide.
Istinu boli.
Na našoj je strani.
Kod nas vladaju red, rad i disciplina:
red – za hleb i mlijeko, rad – za džabe,
disciplina – za kičmu.
Veljko Rajković
***
Na kraju uvek pobedi razum, koji je bolje naoružan.
Da je barut več pronađen, ustanovičemo tek, kad če nas razneti.
Bog sve vidi, bog sve zna… Za koju li obaveštajnu službu radi?
Grafiti su stenogrami ulice.
Kupao bi se u parama, ali nemam kupatilo.
Prst sudbine sve češče je na obaraču.
Laž je istina sa poslaničkim imunitetom.
Naši političari su skromni. Narodu grade kule u oblacima, a sebi tek vile na tlu.
Milan Fridauer Fredi
***
Kad bi ljudi znali koja stranka manje krade - sigurno bi za nju glasali.
Blago onima koji gledaju samo svoja posla - ja moram i raditi.
Jedni su stekli sve svojim radom - drugi su to činili kradom.
Završio je srednju lopovsku školu - otišao je u politiku da tamo završi i fakultet.
Na sudu je mafijaško suđenje prekinuto ... rafalom.
Ne zna gdje mu je bila pamet - ni njegov psihijatar neće da mu kaže.
Leaders
of all cartoon organizations may give short information about their
cartoonists and cartoon organizations, about the history of cartoon in
their countries, or generally about cartoon genre. There will be
separate pages for the cartoonists and cartoon organizations of each
country. Cartoon organizations will be sent one copy of the
book-catalogue as a present.
This
book-catalogue will include cartoons that won prizes or were placed in
the catalogues of different international cartoon contests of the XXI
century (2000-2007).
The editor and publisher of this book-catalogue is Bayram Hajizadeh,
the President of Azerbaijan Cartoonists’ Union. Best specimens of the
world cartoon will be placed in this book-catalogue that is going on to
be published by the support of Azerbaijan Republic Ministry of Culture
and Tourism and FECO.
Reference to the presentation of a short history of Serbian caricatures
"Cartoon World", which is currently in the press by FECO (Federation of cartoonist organizations), FECO Azerbaijan author Bayram Hajizadeh, will be published by the end of this year, contains something really surprising for these areas. Specifically, a small town is given not only Zivojin Pavlovic Zikison and quality form of Web journals with the name of this great Serbian caricatures for the presentation of all forms of cartoons and drawings, but satire and written satire and humor shape, but also a man who does not allow the world to go through past trends us.
You must already be wondering about who it works?
A little more will you hang in doubt stressing that the apsurdno that someone from another country (from BIH) ... e, and we're the state?) Talks about such matters, but why not, because we all like part of the Global Village that we born, control and kills voluntarily ... Or am I just seem so? So, Zoran Matic Mazos and Paraćin is the man and is the city. About what it is? Within the World Encyclopaedia caricatures, which stands behind FECO will be published the text of the short history of Serbian caricatures whose author is a man who will not be handing the case. Coordinates, writes, line ... in one word creates the wondrous "surplus value" within karikaturalnog forms of human presentation. Of course you will immediately find a "faithless Thomas," that will immediately point out that, perhaps, should indicate this or that or direct us towards a certain period, the quality of the caricatures in Serbia, but ... Zoran, "The lion does not care what turned cat story" ... is not it?
Osvrt na predstavljanje kratke historie srpske karikature
Svjetska enciklopedija karikature (World Cartoon) koja je trenutno u štampi od strane FECO (Federation of cartoonist organisations), FECO Azerbejdžan (Azerbaijan) autor Bayram Hajizadeh, bit će objavljena do kraja ove godine, a sadrži nešto zaista iznenađujuće za ove prostore. Naime, jedan mali grad je dao ne samo Živojina Pavlovića Žikišona i kvalitetan oblik Web časopisa sa imenom ovog velikana srpske karikature za prezentaciju svih oblika karikature i satiričnog crteža ali i pisanog satiričnog i humornog oblika, već i čovjeka koji ne dozvoljava da svjetski trendovi prođu mimo nas.
Sigurno se već pitate o kome se radi?
Još malo ću vas držati u nedoumici naglašavajući da je apsurdno da neko iz druge države (iz B(iH)...e, jesmo i države!?) govori o takvim stvarima ali zašto da ne jer smo svi mi dio Globalnog sela koji nas rađa, kontroliše i ubija svojevoljno...Ili mi se samo tako čini? Dakle, Zoran Matić Mazos i Paraćin jeste čovjek i jeste grad. O čemu se radi? Unutar Svjetske enciklopedije karikature iza koje stoji FECO bit će objavljen tekst o kratkoj historiji srpske karikature čiji je autor čovjek koji ništa ne prepušta slučaju. Koordinira, piše, crta... jednom riječju stvara taj čudesni "višak vrijednosti" unutar karikaturalnog oblika ljudske prezentacije. Naravno da će se odmah naći "nevjerne Tome" koje će odmah naglasiti kako je, mooooožda, trebalo naznačiti ovoga ili onoga ili usmjeriti nas ka određenom periodu kvalitete unutar karikature u Srbiji, ali... Zorane, "Lav ne obraća pažnju šta mačka priča"...zar ne?
Thanks to the new invention of lithograph by Alois Senefelder (1796), world press begins to produce the first publications for wide reading audience, so the development of cartoons started. Sudden popular humor and entertainment newspapers did not bypass Serbia.
Home side "ZMAJ" (dragon 1871)
Home side "NEVEN" (1882)
In 1860, In Novi Sad, Jovan Jovanovic Zmaj and Dimitrije Mihajlovic founded humorous newspaper “MESECAR” (Sleepwalker), and already in January 1861, The Dragutin Keseric issued the first number of amusing illustrated "KOMARAC” (Mosquito) magazine. During the nine issues "KOMARAC” changed several editors, but it gained the greatest popularity in the period of 1861-1863. The editors in this period were Djordje Rajkovic and Jovan Jovanovic Zmaj, whose names in the coming years would be linked to many other humorous-satirical items. In this period "KOMARAC" mostly published caricatures and short comics, which was particularly characterized by the release of Jovan Jovanović Zmaj. This magazine was followed by a number of newspapers published in different parts of the country, but they were so impulsive and so fast and quench, that only some of them became important. In 1864, in Budapest, Jovan Jovanovic Zmaj founded a satirical magazine "ZMAJ” (dragon), and in 1868, the magazine moved to Novi Sad, and then he published the largest number of political-satirical cartoons until 1871 when the last number of "ZMAJ" was published in Vienna. The "STARMALI" was created by Jovan Jovanovic Zmaj in 1878, and it broke out approximately 12 years in Novi Sad. It was a real publication of full cartoon satire showing the current political and social events. Also "NEVEN" magazine appeared in two periods (1880-1891; 1898-1908), the initiator of which was Jovan Jovanovic Zmaj in Novi Sad. It was the greatest period to issue a magazine that was filled with cartoons and short comics.
Jovan Jovanovic Zmaj (1833-1904)
Radoje Domanovic (1873-1908)
There were other important papers when Serbian cartooning first started, and short comic mark items belonged mainly to famous poet Jovan Jovanovic Zmaj from Novi Sad. At the beginning of the twentieth century, in Belgrade, appeared "SATIR", "VRAGOLAN", "KICA" , "STRADIJA", and Radoje Domanovic, who was considered a founder of Serbian satire was the famous writer and satirist of that period.
10th September 1906. Came the first number of humor-satire magazine "CIVIJA". The newspaper went out to 1909.
Founder of the "CIVIJA"
Svetozar Grdanicki with his wife
Young Zivojin Pavlovic Zikison with the beginning of XX century (1885-1950)
Young Mladen Djuric and Zikison main associates legendary "CIVIJA" from Sabac
“HUMOR”
"SIBALO"
"BITANGA"
Headers most famous magazine that is edited, line and wrote Zikison from 1920-1925.
In September 1906, in the town on the Sava river, Sabac, a new satirical magazine "CIVIJA"(Pin) began to be published for the joke and entertainment. Founder of the magazine was Svetozar - Zare Grdanicki. In October 1906, Zivojin Pavlovic Zikison (14 November, 1885-1950, Paracin), a student of art in Belgrade, appeared as a correspondent and assistant principal who entered a lot of freshness to Sabac famous satirical magazine. With him in the "CIVIJA" appeared first cartoons and illustrations with gifted observations and sense of distortion and mock. During the World War I, Žikison worked with almost all Serbian papers for satire and humor, and especially with the most important Sabac magazine "SABACKA CIVIJA”. Before World War I, he launched a printing-house in Paracin, and such satirical-humorous magazines as "SIBALO", "BITANGA", “HUMOR” (1920-1925) were published. He was a printer, publisher, editor, cartoonist and satirist, and it is important to flag his epoch. A web site www.zikison.net was established and a competition was dedicated to him, "ZIKISON”.
Petar Pjer Krizanic, self portrait
(1890-1962)
One of the founders of the magazine "JEZ" Pjer Krizanic, is heading up the magazine (1935)
Petar Pierre Krizanic was born in 19 May 1890, in Glina, Croatia. He began drawing cartoons in 1909, in Zagreb, in the magazine "KOPRIVA". He was one of the founders of humorous magazine "JEZ" (1935). It’s the cartoons published in three books, and simultaneously dealt with art criticism. Serbian cartoonist Petar-Pierre Krizanic, in the opinion of the majority, was one of the fathers of Serbian and Yugoslavian cartoon, writer and essayist. He came to Belgrade in 1922 and contributed to "NOVI LIST", and in 1923, he joined in "POLITIKA" magazine. The first number "OSISANI JEZ" appeared in 5 January 1935, after the II World War. He published placards "against fascism" and died in 1962. Years later Pierre Award for cartoon was established after his name.
Many well-known Serbian cartoonists played important role in the development of cartoon genre: Zuho Dzumhur, Dimitrije Zivadinovic Miki, Alexander Karakusevic Klas, Dragan Rumencic, Milorad Dobric, Feri Pavlovic, Milos Krnjetin, Nikola Rudic, Pavle Paja Stankovic, Ivo Kusanic, Dejan Nastic, Zoran Jovanovic, Ranko Guzina, Dusan Petricic, Toso Borkovic, Jugoslav Vlahovic, Borislav Stankovic Stabor, Branislav Obradovic, Dejan Patakovic, Slobodan Srdic, Predrag Koraksic Korax...
Serbian cartoon today is not in an enviable level, not only for the transition and the political situation, but mostly because of bad personnel in newspaper offices. The worst thing is that humorous - satirical magazines, in which the cartoons dominate, come almost to no. Old, but good hackneyed queen - "Osisani jez” is still active, but during the years the leading editorial board was dominated by satirists, that had no affinity for a good cartoon. Some newspapers have caricaturists in employment, such as "Politika" (Jovan Prokopljevic, Novica Kocic, Dragan Stojanovic), "Vecernje novosti" (Ranko Guzina, Toso Borkovic, Vlado Volas), "Danas" (Predrag Koraksic Korax) or weekly “Nin” (Jugoslav Vlahovic), as well as several local newspapers in major cities, but salaries that cartoonists get are not usually big. A few of our authors (Borislav Stankovic Stabor, Vlado Volas, Slobodan Obradovic) failed to impose Swiss "Nebelspalteru" and other well-known magazines in the world that occasionally published cartoons, but of course only the best succeeded.
For years some individuals fought for the creation of the national association of cartoonists that would perform in the name of its members, such as trade unions and fought for their rights in the media and spheres. This initiative, however, never lived alone for cartoonists, who want to establish an association, were not able to agree to do so. Only a few years ago, founded the branch of FECO, as a kind of association of local cartoonists. Many young Serbian cartoonists independently have succeeded in many international festivals and exhibitions.
***
KRATKA ISTORIJA SRPSKE KARIKATURE
Zoran Matić Mazos
Zahvaljujući izumu novog sistema litografije Aloisa Senefeldera (1796) svet štampe počinje da proizvodi prve publikacije za najširu čitalačku publiku, tako je započet i razvoj karikature. Nagli procvat humorističkih i zabavnih listova nije mimoišao ni Srbiju.
U Novom Sadu 1860. godine Jovan Jovanović Zmaj i Dimitrije Mihajlović pokreću šaljivi list „MESEČAR“, a već februara 1861. godine Dragutin Keserić izdaje prvi broj šaljivog ilustrovanog lista „KOMARAC“. Tokom devetogodišnjeg izlaženja „KOMARAC“ menja više urednika, ali je najveću popularnost stekao u periodu 1861-1863. Pod uredništvom Đorđa Rajkovića i Jovana Jovanović Zmaja, za čija će imena u narednim godinama biti vezana i mnoga druga humorističko-satirična i zabavna izdanja. U pomenutom periodu „KOMARAC“ objavljuje najviše karikatura i kratkih stripova, kojima će se posebno odlikovati u izdanju Jovana Jovanovića Zmaja. Slede mnogobrojni listovi iz raznih krajeva zemlje, ali oni izlaze stihijski i kako izađu tako se brzo i ugase, pomenućemo samo neke značajnije. Jovan Jovanović Zmaj pokreće 1864. godine u Budimpešti satirični list „ZMAJ“, a 1868. godine list premešta u Novi Sad i tada on objavljuje najveći broj političko-satiričnih karikatura sve do 1871. godine kada će izaći i poslednji broj „ZMAJA“ izdat u Beču. List „STARMALI“ pokreće Jovan Jovanović Zmaj 1878. koji će bez prekida izlaziti punih 12 godina u Novom Sadu, a objaviće zaista puno karikatura u ulozi satiričnog prikazivanja aktuelnih političkih i društvenih događanja. Takođe i „NEVEN“ iz dva perioda izlaženja (1880-1891; 1898-1908) koji je pokrenuo Jovan Jovanović Zmaj u Novom Sadu predstavlja do tada najveći period izlaženja nekog lista koji je bio ispunjen karikaturama i kratkim stripovima.
Pojavljuju se i drugi značajniji listovi i dok sam početak srpske karikature i kratkog stripa obeležavaju uglavnom izdanja čuvenog pesnika Jovana Jovanović Zmaja iz Novog Sada, početkom XX veka pojavljuje se u Beogradu „SATIR“, „VRAGOLAN“, „KIĆA“ i „STRADIJA“ koju je uređivao isto tako čuveni književnik i satiričar Radoje Domanović, koji se smatra rodonačelnikom srpske satire.
U septembru (10. IX) 1906. godine iz grada na Savi, Šabac, uzleteće nova satirična zvezda "ČIVIJA" – list za šalu i zabavu. Pokretač je bio Svetozar – Zare Grdanički. Već u oktobru 1906. godine pojavljuje se i Živojin Pavlović Žikišon (14. Novembar, 1885-1950. Paraćin), student slikarstva u Beogradu, kao dopisnik i glavni saradnik koji će u čuveni šabački satiričnik uneti dosta svežine. Sa njim se u „ČIVIJI“ pojavljuju prve karikature i ilustracije sa velikim darom zapažanja i smislom za izvrtanje i ismevanje. Žikišon će do I svetskog rata sarađivati sa gotovo svim srpskim listovima za satiru i humor, najznačajnijim beogradskim i legendarnom „ŠABAČKOM ČIVIJOM“. Posle I svetskog rata pokrenuće štampariju u Paraćinu i izdavaće više satirično-humoirističkih listova od kojih je najpoznatiji „ŠIBALO“, „BITANGA“ i „HUMOR“ (1920-1925). Bio je štampar, izdavač, urednik, karikaturista i satiričar, značajno je obeležio svoju epohu. Ustanovljen je Website, www.zikison.net i konkurs posvećen njemu „ŽIKIŠON“.
Petar Pjer Križanić, rodio se 19. maja 1890. godine u Glini, Hrvatska. Novinskom se karikaturom počeo baviti 1909. u zagrebačkom listu “KOPRIVE”. Jedan je od osnivača humorističkog lista “JEŽ” (1935.). Svoje je karikature objavio u tri knjige, a uporedo se bavio likovnom kritikom. Srpski karikaturista Petar-Pjer Križanić, po mišljenju većine, jedan je od rodonačelnika srpske i jugoslovenske karikature, pisac i esejista. U Beograd je došao 1922. zaposlio se u "Novom listu", a 1923. prešao je u "Politiku". Prvi broj "Ošišanog ježa" pojavio se 5. januara 1935. godine. Posle Drugog svetskog rata objavio je mapu "Protiv fašizma". Umro je 1962. godine, kasnije je ustanovljena PJEROVA nagrada za karikaturu nazvana njegovim imenom.
Srpska karikatura obiluje plejadom posleratnih karikaturista velikog formata kao što su Zuho Džumhur, Dimitrije Živadinović Miki, Aleksandar Karakušević Klas, Dragan Rumenčić, Milorad Dobrić, Feri Pavlović, Miloš Krnjetin, Nikola Rudić, Pavle Paja Stanković, Ivo Kušanić, Dejan Nastić, Zoran Jovanović, Ranko Guzina, Dušan Petričić, Tošo Borković, Jugoslav Vlahović, Borislav Stanković Stabor, Branislav Obradović, Dejan Pataković, Slobodan Srdić, Predrag Koraksić Korax...
Srpska karkatura danas nije na zavidnom nivou, nešto zbog tranzicije i političke situacije, a najviše zbog loših kadrova u novinskim redakcijama. Najgore je što humorističko - satiričnih časopisa, u kojima bi karikatura dominirala, gotovo da i nema. Staru, ali već dobro ofucanu damu - "Ošišani jež ", već godinama vodi redakcija u kojoj dominiraju satiričari, bez imalo afiniteta za dobru karikaturu. Neke novine imaju karikaturiste u stalnom radnom odnosu, poput "Politike" (Jovan Prokopljević, NovicaKocić, Dragan Stojanović), "Večernjih novosti" (RankoGuzina, Tošo Borković, Vlado Volaš), “Danas” (Predrag Koraksić Korax) ili nedeljnik "NIN" (Jugoslav Vlahović), kao i nekoliko lokalnih listova u većim gradovima u unutrašnjosti, ali plate koje karikaturisti dobijaju uglavnom nisu velike. Nekolicina ovdašnjih autora (Borislav Stanković Stabor, Vlado Volaš, Slobodan Obradović…) uspela je da se nametne švajcarskom "Nebelspalteru" i drugim poznatim časopisima u svetu koji im povremeno objavljuju karikature i uredno i solidno za to plaćaju, no naravno to uspeva samo najboljima.
Već godinama traje borba pojedinaca za stvaranje nacionalnog udruženja karikaturista koje bi zajednički nastupalo u ime svojih članova i poput sindikata borilo se za njihova prava u medijima i na drugim planovima. Ta inicijativa, međutim, nikada nije zaživela jer sami karikaturisti, koji su trebali da udruženje osnuju, nisu bili kadri da se dogovore i to učine. Tek pre par godina osnovan je ogranak FECO, kao jedan vid udruživanja domaćih karikaturista, ali bez ikakve praktične koristi za malobrojne članove, od kojih većina i ne zna da su članovi! Srpska karikatura u samostalnoj režiji mladih autora uspeva još na mnogobrojnim međunarodnim festivalima i salonima.
Naslovna strana lista "HUMOR", uredjivao, crtao i pisao je za njega ŽIKIŠON