Moj
otac se konačno vratio. Izležavao se u svojoj kući ne radeći ništa jer
ničega više nije bilo da se radi. Počeo je da pati od čudnog oblika
depresije. Posle izvesnog vremena, odlučio je da potraži savet svog
saborca i psihijatra Pere D. ali nije ga pronašao jer su ga poslali u
azil za propalice, alkoholičare i narkomane koji je upravo osnovan u
Rezervatu Srbija zbog bivših boraca za demokratiju za koje više nema
izazova u ovom svetu.
***
Živojin Pavlović Žikišon
(Paraćin 1885 - 1950)
Žikišon
je živeo od 1885.-1950. Satiričar, karikaturista, urednik, izdavač i
štampar. Pokretač je saradnik i urednik više listova za humor i satiru
između dva rata u Srbiji. Stradao je i bio zatvoren od komunističkog
režima 1949. posle te torture i zaplenjene imovine, ubrzo je 1950.
preminuo.
Autor
je knjiga poezije: „Dar praznine“ (1986) i „Glad“ (1998), knjiga
kratkih priča: „Odelo za odlazak“ (1997), i „Kratke priče bez muke”
(2003, 2006), knjiga drama: trilogije „Amerika ima rupu” (2003),
kratkih drama „Rezervat Srbija“ (2006), dokumentarne komedije „Gavrilov
Princip“ (2008) i komedije „Voliš li me, Jakove“ (2008), kao i knjige
satire „Tu zeka pije vodu“ (2008).
Autor je CD-ROM-a (digitalne grafike, knjige i tekstovi) „Cirkus“ (2006).
Аutor je TV drame „Amerika ima rupu 2“ (1999), scenarija humorističe TV
serije „Bez naslova“ (2000) i radio-drame „Kratka istorija naizmeničog
stajanja i padanja“ (2004).
Zastupljen je u preko četrdeset antologija i zbornika poezije, kratke
priče, kratke drame i satire.
Bavi se mejl-artom i digitalnom grafikom. Digitalne grafike objavljuje
na razglednicama, u štampi i knjigama, kao i u brojnim
internet-magazinima. Objavio je preko sto mejl-art razglednica u više
izdanja. Njegove razglednice nalaze se u privatnim kolekcijama,
bibliotekama i muzejima mejl-arta: (California Museum of Art – Terra Candella, Forestville, USA), (Artpool - Art Research Center, Budapest, Hungary), (Museo de Interncionale de Neu Art, Courtenay, Canada), (Sechi Island International Library, Rio Claro, Brasil).
Učestvovao je na više kolektivnih izložbi mejl-arta u zemlji i svetu
(Kragujevac, Valjevo, Pančevo, Banja Luka, Budimpešta, Vankuver,
Lajden, Arkevia...)
Za svoje radove nagrađivan je više puta.
Član je Udruženja dramskih pisaca Srbije i Udruženja književnika Srbije.
Od 2003. godine autor je izdavačke kuće „Alma“.
***
MOJ VELIKI OTAC
Moj veliki otac nema dlakave uši.
Moj veliki otac nema hladne obraze.
Moj veliki otac ima prijatan glas.
Moj veliki otac ima velike ruke.
Moj veliki otac sa uživanjem češe dupe.
Moj veliki otac uvek kada mu tražim pare, ne može da nađe novčanik.
Moj veliki otac ruča. Veliki osmeh mu se razvlači posle svakog zalogaja.
Moj veliki otac uvek spava posle ručka, sa rukama pod glavom i novinama preko lica.
Moj veliki otac kada se sve uzme u obzir, liči na pravog oca, i
na vašeg oca. Ali moj veliki otac može, kad hoće, da bude i
seronja. Veliki seronja.
Moj veliki otac kada se probudi, uključuje televizor i traži
da mu se donese hladno pivo iz frižidera. Dok pije pivo, uvek
puši, tiho podriguje i glasno psuje državu. Izjavljuje da
zbog loših vesti mora da ide da se isere.
Moj veliki otac je jedini veliki otac u gradu koji dnevno
troši topku toalet papira na plave kvadratiće.
***
DEMOKRATSKI OČAJ
Moj
otac se konačno vratio. Izležavao se u svojoj kući ne radeći ništa jer
ničega više nije bilo da se radi. Počeo je da pati od čudnog oblika
depresije. Posle izvesnog vremena, odlučio je da potraži savet svog
saborca i psihijatra Pere D. ali nije ga pronašao jer su ga poslali u
azil za propalice, alkoholičare i narkomane koji je upravo osnovan u
Rezervatu Srbija zbog bivših boraca za demokratiju za koje više nema
izazova u ovom svetu.
***
KUPLERAJ
Tražio sam kupleraj po Pirejskoj luci. Rasturao sam se od pešačenja
misleći da ću i dalje morati peške, ali pronađoh trotinet za prevoz. U
međuvremenu su me neki američki marinci izazivali dobacujući mi sa
ukotvljenog nosača aviona: "Srbine, seronjo, šta tražiš ovde?" Ništa im
nisam odgovarao, ali sam zato, onako u prolazu, odmahivao uzdignutim
grčkim kolicima. Stigoh do diskretno osvetljene zgrade. Uđoh
unutra. Primetio sam da svi šetaju goli ili se tucaju.
Raspitujući se za kupleraj, samo sam saznao da ne primećuju moje prisustvo.
***
VIDIK
Gospodin Petrović već trideset godina živi sam i po tom pitanju ne bi ništa menjao.
Gospodin Petrović trideset godina traži dobar posao i trudi se da održi pozitivan pogled.
Gospodin Petrović trideset godina noću puši u krevetu i koristi isti dušek na naduvavanje.
Gospodin Petrović je za trideset godina uspeo da nabavi trideset knjiga kuvara.
Gospodin Petrović jede nad sudoperom. Za trideset godina promenio ih je
pet. Sa ove nove, ubeđen je, pruža se najlepši vidik.
***
NOVO DOBA
Bio
sam pre neki dan u unutrašnjosti zemlje sa pank grupom „Defektno
efektni“. Izvodili smo samo „Svi u Evropu, u Evropu“, uglavnom deci od
četrnaest godina.
Posle
smo u kafiću pored čekali prevoz. Iako u nedođiji, kafić bi komotno
mogao da čučne i u sam centar Londona. Pustili su „Immigrant song“ od
Led Cepelin. Da prekratimo vreme krenusmo da muvamo neke zarozane
aktivistkinje grupe „Borkinje za ljudska prava“.
Ovde su se našle, kako nam rekoše, u okviru nedelje aktivizma protiv
nasilja nad pederima. Ništa nismo uradili: nisu se dale.
Po
povratku, iz autobusa na dva sprata stupila je na peron autobuske
stanice ogromna pocrnela svinja. Čista, namirisana i sveže začešljana
hodala je tik uz svog dostojanstvenog gazdu.
***
PRVI MAJ
Traktorista Vladimir Iljič Lenjin, služio je kod gazda Karla Marksa,
koji je bio veoma pobožan čovek i nikad nije terao radnike da rade o
praznicima. Ove godine o Prvom maju V. I. Lenjina je pozvao sused Ujka
Sem da mu prevuče drva iz zabrana, obećavši mu za taj rad 100 dolara i
boks "malbora". V. I. Lenjin je pristao na te uslove. Seo je na susedov
traktor i počeo da prevlači drva, ali traktor se najednom nešto
uznemirio. Zbacio je V. I. Lenjina sa sebe i prešao prikolicom preko
njega. Posle nekoliko časova V. I. Lenjin je umro.
Sujeverni svet smatra da je do ove nesreće došlo jer je V. I. Lenjin radio o Prvom maju.
***
PISMO
Nos
mi je još uvek polomljen, levo oko zatvoreno. Zube sam ispljuvavao
nedelju dana. Gospode, da mi je neko pronašao glavu odvojenu od tela,
na primer, negde u šumi, ne bi znao kom živom stvoru je pripadala.
Tačno posle mesec dana iz Kabineta je stiglo pismo u kome mi se
izvinjavaju zbog malog nestašluka Njegovog sina.
Ponosan sam na to pismo.
***
ZAŠTO JE PAS PREŠAO ULICU?
– To ja ne znam, ali imam negde tačno zapisano.
–Ja nikad nisam bio protiv toga da on prelazi Ulicu.
– Pa ne može on, brate, čitav svoj život da stoji u mestu. Ovako, vidi, ovako!
– Za boljitak srpskog naroda.
– Pa gledajte... Moram prvo... da kažem...
– Da bi utekao, burazeru, da bi utekao!
– Jej ga boli kujac, k'o i mene!
– Ja nisam ništa video. Ni čuo.
– Vidite, pas u životu ponekad mora da promeni stranu, mišljenje,
uverenje. Pa kad jednom pređe, posle mu je lakše da se vrati.
– Vi lažete i obmanjujete sve druge pse. On nije prešao Ulicu!
– Pozivam... grrr... sve pse... grrr... da se slobodno vrate! GRRRRR!!!
– Pitanje za vas, dragi gledaci, glasi: Biste li i vi prešli preko
Ulice da vam se za to pruži prilika?
***
BUM!
Dok sam skidao sa Interneta američku igricu o hvatanju Osame bin
Ladena, prekinula me je spodoba u kariranom odelu što je kroz otvorena
vrata ušla u moju sobu. Sa sobom je unela torbu punu američkih letećih
vojnika i pustila ih da lete oko mog lustera i ispuštaju govanca na moj
tepih i nameštaj. Pokušavala je da mi ih proda za po sto evra svakog.
Najzad se sagla i sasula mi u uvo: „Srpski vojnik je odličan letač,
ruski vojnik dostiže brzinu zvuka, ali američki vojnik leti brzinom
svetlosti i postaje nevidljiv. STEALT!“ Oduvek mrzim trgovačke
putnike, a od rata naovamo osećam i veliko gađenje prema vojsci i
vojnicima. Ustadoh da uzmem sprej protiv insekata, ali se karirani
postavi ispred mene i zauze pozu profesionalnog boksera. Onda sam ga
molio da svoje vojnike spakuje nazad, ali on ni da čuje.
Iznerviran njegovim odbijanjem potegoh „kalašnjikov“.
***
ČOVEK NA ZAČELJU
Jutarnji autobusi i tramvaji su uvek puni. Na svakoj novoj stanici,
gomila nervoznih ljudi nadirala bi sa ulaza, pored konduktera i vozača,
sabijala se u bezličnu masu i opasno naginjala vozilo na jednu stranu.
Jednog dana sam kasnio na posao. Bila je to čisto moja krivica, i
strašno sam se zbog toga potresao. Kada smo kao i obično udarili u
zajednički trk prema autobusu, iznenada sam došao do zaključka da mi je
život mučan i beznačajan: obično sranje. Shvatio sam da su neophodne
hitne promene. Odlučio sam u trenutku da moj bedni život učinim
zanimljivijim i bogatijim.
Naglo sam stao i pustio masu da me obori i izgazi.