Header image  

Paracin -SERBIA

Welcome / Dobrodošli

  
 
    home

 

 

 ZIKISON--znaksmiley

Prvi elektronski nedeljni časopis za političku satiru, humor, karikaturu i strip na Balkanu ŽIKIŠON Broj 42

The first electronic weekly journal of political satire, humor, cartoons and comics in the Balkans

International competition, cartoons and comic short "KIKS ZIKISON", Paracin, Serbia zikison@zikison.net

Vlada mora nešto da kreše.

Dobro je što počinje od

državne uprave - sve ostaje

među njima!

Slobodan Žikić

Srbi, Hrvati i Bošnjaci

su jedan narod.

Najljepša je bajka ovih

prostora!

Sabahudin Hadžialić

benheineBen Heine - BELGIUM

004MazosZoran Matić Mazos - SERBIA

t33Talal Nayer - SUDAN

Robijašnice su nekada bile

"crveni univerziteti"!

Tradiciju treba nastaviti!

Miodrag Tasić

TESNA CIPELA

Andrej Glišić

„Kad će na zemlji, o, bože, postati snošljivo?
Ja sam po čežnji dvostruko čio,
zato po strpljenju dvostruko umoran“

Rezignirani pesnik: Beka       

          Dogodila se „revolucija“, potom je sledilo beznađe, sve niže i niže propadali smo u sunovrat a, sve više i više, rasla je kamata za finansijsku susretljivost džeparoša. Kompanjerosi su odustali od praštanja greha, a tako smo zdušno lupetali sa emajlranim šerpama i praznim loncima i ... Glad nema gospodara, halapljivost je njegova jedinica mere, pohlepa samo drugo ime.
Teralo je tako više godina... potom su se i protivurečni razlozi umnožili... ili plati, il’ se klati izoštrenim čakijama... na vetrometini nemaštine... šalterski šuberi su zjapili nemilosrdno, čikali su nameru... a, bio je to zvaničan stav i ophod, konsolidovanih europejaca... „... ne plaćajte mangupima...“, ne igrajte kako vam oni sviraju, odsvirali su svoje, sad’ ćete igrati po novom..., „starom“ zastavom... sa novom starom orkestraciojom, samo lečke, nešto „novijom“... „Šopenovom, Revolucionarnom etidom“, sa evropejiziranim sinfoničarima diriguje se: bez palice, sa štapom i kanapom...
„Ko to kaže, ko to laže Srba nema para? Ima para, ima para, kredit MMF dala“. S’ puno jada, punto jada, i Univerzi-jada. Svetina traži samo: „hleba i cirkusa“ (Panem et circenses. - Juvenal., Sat. X 81). Raja  je nezadovoljna skupštinskom šatrom i dreserima – ograničena je konjima. Nije važno! Imamo igrarije sa Beovizijom i Evrovizijom. Marketing je plasirao polifoniju lakih nota, tesnih cipela. I, sve to uz kamuflažu sa evergrinom: „Zvižduk u osam“ i ... neće da prođe, majke mi ...
Opet pesma, njojzi hvala ona nas je održala: - Biće bolje, biće bolje jer nas vode golje. Neverovatno! Trk u Evropu! Uredu reče redar, iz nje nisam ni izlazio... Medjutim, ovi naši, nisu naučili koračati sa sopstvenim narodom,  a to, taj trening, rado bismo želeli gledati... i videti... nije nego...
Reči i dela su u raskoraku: -Hajdmo, hajde!..  Kaže tetkino dete – zar ne vidite da sam se sam preselio sa kanabeta, - nije objasnio kako... Potom sledstveni ćorak, ispostila se nada, laž lažu prestiže, šengen viza ne stiže... Sit gladnom ne veruje, a toliki apetiti u velikim ustima, koja melju li melju ubijajući dokolicu i ... nije važno: - sve će to narod po ... znate i sami, zar ne? Časni sude ne pozivam na bunt, ja to samo onako... knjiški moljac...

 

Cup-de-grace
(Konačni udarac, potom – prasak)

Za ćudo Božije, došlo je proleće... nadanja su izbokorila... izđikljah iz samostana, nekako ozaren i veseo, jer ću prošetati izlizane potpetice, proluftirati bajatu pamet. Zašto da ne, vreme je pogledati se sa komšijama i razmeniti oskudne informacije, reda radi, da mi usta ne ostanu pusta.
Procvetali ringlovi zapljusnuli su belinom krošnje u aveniji korozijom orošavelih ne garažiranih konjskih snaga. Ugledam komšiju kraj stojadina model M-?. Užurbano ga doterava i licka, kako je običaj sa doakanim godišnjakom, nameran je da ga utopi u avans i konvertira u fijatovu budućnost.
-Kako si komšija, što činiš?
-Dobro je, može biti i bolje, no da na kvarim.
-Sigurno ne treba kvariti. Gledam, popravljaš ga?
-Ma jok! Spremam ga za reciklažu pa...
-Pa u dugove jel’?
-Tih bre, al’ si ti zvocalo. Vratiću ti pare za cipele!
-Nije valjda? Pa ti si te pocepao još pre dvadeset leta.
-Jest’ tako je. ’Oćeš li kamatu?
-Neka, neka, nije potrebno. Znam da si jesenas morao da daš miraz, kada si ćerku udavo. Nije potrebna kamata, ja to samo onako, da te podsetim.
Naljuti se komšija pa zamagli put ulaza u zgradu. Mora da sam ga debelo žacnuo. Nije mu se dopalo podsećanje. Dug je loš drug, zna on to. I, samo što krenuh, iz ulaza istrća dečkić vikajući: ubi se čika ... pa uznevereno pogleda i zamuca... Rad ... Nisam ga razumeo. S’ nevericom, uputih se u ulaz... Nije valjda zbog starog duga, jak mi je dug cipela... šio mi ga Đura... cipela...
Jeste. Da, on je. Ma, jeli to moguće? Ma, kakav mi je to čovek kad najmanja neuralgija straha, stresa od kamate, koju mu nisam ni tražio, može strefiti i izbaciti ČOVEKA iz koloseka.
Naš razgovor, razgovor slepaca i gluvog, bio je nonšalantan i konstruktivan. On je sada i nem i gluv. Čak ni oproštajno pismo nije ostavio. Pukao je, u svakom pogledu, sasvim duševno, okidač je bio u njemu. Pucanj u prazno nije mu trebao, bio je to slom vrednosnog sistema – spoznao sam ga, tek sad

BUDŽABIDŽA

Mića M. Tumarić

Ime mu je Đorđe, a zvali su ga Budžabidža. Negdašnji islednik one policije.Čovek finih manira.  Kulturan. Uvek u odelu. Uredno očešljan. Nosio je, za razliku od kolega, jednobojne košulje. Besprekorno čiste i ispeglane. S ukusom izabrane kravate. Gospodin. Više je ličio na direktora strane banke nego na policajca.
Uhapšenima je persirao.  Nije vikao. Ni psovao. Nikada nikoga nije udario.  Lisice i kratku gumenu palicu, mada su mu bili u opisu posla, nije nosio.  A baš njemu su sve priznavali. Svi. Obični građani. Radnici i intelektualci.   Tvrdokorne ubice i siledžije. Antidržavni elementi i drugi šljam. Bio je ponos profesije.
Ondašnja policija je vredno radila. Po učinku. Što više uhapšenih, to veća plata. Zato  često nije imala valjane dokaze. Tad bi kolege predmet i uhapšenog predali ovom superpolicajcu. Ako nisu imali  osumnjičenog, priveli bi prvog građanina na kojeg bi patrola nabasala.
Islednik je uvek isto nastupao. Ozbiljno i profesionalno. Dostojanstveno. Kako državnom činovniku i dolikuje. Prvo bi se uljudno  predstavio. Zatim bi uhapšene  tihim glasom pitao da li su krivi.  I krivi i pravi su, naravno, odrečno odgovarali.  Onda bi ih Budžabidža  zamolio da sve prizanju. Da vlast ne gubi vreme.
Obično to ne bi upalilo. Potom bi islednik   pozvao svog saradnika. Zumbula. Kršnog Ličanina. Dvometraša. Sina bivšeg žandarmerijskog narednika. Vlasnika šaka koje su  ličile na dve prakljače. Zumbul bi skinuo službenu bluzu, odložio vaspitnu palicu i pištolj. Sve po propisu. Zavrnuo rukave plave košulje i počeo da bije nesrećnike. Od glave do pete. Posle pet minuta batinanja, vrišteći su priznavali i najizdržljiviji.
Tad se vraćao islednik. Pretučenim narodnim neprijateljima poturio bi olovku i papir. Da napišu i potpišu priznanje koje im je izdiktirao. Zatim bi se zahvalio. Izvinio zbog neprijatnosti i otišao u susednu kancelariju. Na sledeće priznanje.
O isledniku Budžabidži se u policiji i danas priča. Sa ponosom i setom. Legenda je to.  Pred njima su se majke odricale dece! Braća potkazivala sestre. Žene cinkarile muževe.  Džeparoši priznavali antidržavne rabote.

JA, KRALJ

Ninus Nestorović  

          Moja želja je da budem kralj. Pratim oglase po novinama, ali nikako da naiđem na onaj pravi: TRAŽI SE KRALJ !

          Imam sve predispozicije za kralja. Nedostaje mi samo dvorska luda i dvorac. Što se tiče dvorca, to se lako da rešiti, ali dvorsku ludu je zaista teško izabrati. Konkurencija je velika, a broj radnih mesta je ograničen.

          No, dobro, rešio bih i to nekako, samo da mi pruže šansu. Zamislite: JA, KRALJ ! Oko mene lude i podanici. Moji gradovi, šume i vinogradi. Moje kraljevstvo. Pored mene prelepa kraljica obučena u svilu i kadifu. Sitna deca igraju se u kraljevskom dvorištu, a ja putujem svetom i šepurim se kao paun.

          Pa, ako vidite neki mali oglas u kojem se traži kralj, molim vas da mi javite. Istog momenta lično ću vas proglasiti svojom ludom !

Priznajem-kriv sam! Da

se nisam rodio, Srbija bi

imala jedna gladna usta

manje!

Slobodan Žikić

Kod ovolike pljačke

gradjana, ceo lopovski

svet mam se smeje.

Živojin Denčić

ČOTRIĆU URUČENA NAGRADA

„ZLATNA KACIGA“

Aleksandru Čotriću je u Kruševcu, na 18. Međunarodnom festivalu humora i satire, uručena  nagrada „Zlatna kaciga“ za najbolju priču na temu „Srbija“.

kaciga-09

U obrazloženju žirija navodi se da je nagrada dodeljena autoru koji dugo godina beskompromisno piše o svim našim manama i devijacijama, koristeći vešto svoju prirodnu introspekciju i satirični nerv za uočavanje devijacija zajednice i kontaminaciju okruženja. Priča „Srbija“ pisana je u maniru retkom u savremenoj periodici, oslonjena, pre svega, na tradiciju Nušićevih ranih radova i kroz priču o piscima i čitaocima govori o savremenoj Srbiji, zemlji, kako kaže „sa najviše pisaca i najmanje čitalaca po glavi nesrećnog stanovništva“. Igrajući se sa kontrastima autor nam prikazuje savremenu Srbiju u kojoj pisci moraju da plate čitaocima da ih čitaju, u kojoj su najčitanije knjige bivšeg ministra policije, smenjenog upravnika zatvora, u kojoj je i svako pisanje izgubilo svaki smisao jer niko ništa ne čita. Pisanje i čitanje kao paradigma savremene Srbije u interpretaciji vrnog majstora satirične priče.

Prvonagrađena priča u Kruševcu

SRBIJA

(Pisci i čitaoci)

Srbija je zemlja sa najviše pisaca i najmanje čitalaca po glavi nesrećnog stanovnika. Nekada davno važila je izreka: Nije greh ukrasti knjigu. Danas važi: Greh je ne napisati knjigu. Većina stanovništva je do sada objavila knjige, a diskriminisana manjina grozničavo traži izdavača. Ako niste objavili bar jednu knjigu, na vas u društvu gledaju kao na „crnu ovcu“ (još gore jer i „crna ovca“ je objavila knjigu) i zabrinuto vas pitaju:
-    Šta je to sa vama, dragi prijatelju? Da niste bolesni, ili vam se nešto desilo u porodici? Odvojite nekoliko dana i napišite konačno i vi knjigu!
Knjige poodavno ne objavljuje onaj ko zna da ih napiše, već ko zna da pronađe sponzora. Zato sponzoruše i prednjače po broju naslova.Ako niste potpisani kao autor bar jedne knjige, znači da niste dovoljno sposobni. Uspeh u društvu meri se brojem sponzora knjige. Tako sam video jednu knjigu u čijem impresumu piše:
Sponzor naslovne strane je „Pekara pereca i deca“, sponzor klapne je „Picerija Mama mia“, sponzor rikne je ćevabdžinica „Mek Dobrivoje“, sponzor prvog poglavlja je „Radnja za pranje auta Cunami“...
Pisaca knjiga je sve više, a čitalaca sve manje. Štaviše, držao sam u rukama neke knjige koje su štampane sa toliko grešaka, da sam siguran da ih nisu pročitali ni, u impresumu potpisani, lektori i recenzenti. Postoje knjige koje, verovali ili ne, nisu pročitali ni autori. Oni su samo navedeni kao pisci, a platili su drugima da taj posao urade umesto njih. Posle ih je mrzelo da pročitaju „sopstveno“ delo, ili su, pak, nepismeni. Takav jedan nepismeni „pisac“ otkriven je slučajno jer na promociji, održanoj pred stotinama zvanica u elitnom hotelu, nije znao da se potpiše na primercima knjige. Posetioci su za uspomenu barem dobili otiske prstiju.
Prošlo je vreme kada smo se pre trideset godina podsmevali mojim daljim rođacima. Jedan je rekao da u životu nije pročitao ni jednu knjigu, a drugi je govorio da jeste pročitao knjigu do pola i da su je zajedno napisali Karlo Mark i još jedan čovek čijeg imena trenutno ne može da se seti, i tako deset godina.
Jedan pisac nedavno mi se požalio:
- Platio sam čoveku da mi uradi prelom knjige, platio sam devojci da uradi korekturu i lekturu, platio sam dizajneru da mi napravi korice, ali ne mogu da nađem nikoga ko će za dobar honorar da bude prvi čitalac moje knjige.
A jedan moj prijatelj prošle godine je objavio knjigu u kojoj su sem korica potpuno prazne četiri stotine stranica. On ove knjige poklanja svojim prijateljima za rođendane, slave, venčanja... I niko od njih nije primetio da u knjizi nema teksta, već, naprotiv, pri sledećim susretima obasipaju ga komplimentima za spisateljski rad. Međutim, i za njega je bilo iznenađenje kada je za rođendan od jedne drugarice dobio na poklon svoju „belu knjigu“. Ona nije pročitala ni naslovnu stranu.
I ja dobijam gomile knjiga svakoga dana. Nemam više gde da ih držim u stanu, pa ih slažem u podrumu kao drva. Rekao sam drva?! To je podsvest progovorila iz mene.
Bio sam nedavno sa kolegom, piscem iz Engleske u najbolje snabdevenim beogradskim knjižarama. U njima su istaknute rang-liste najprodavanijih knjiga. Čitao sam Majklu imena autora bestselera i objašnjavao sam mu koja su njihova osnovna zanimanja:
- Najčitanija je knjiga bivšeg ministra policije, zatim eks šefa državne bezbednosti, onda smenjenog upravnika zatvora, posle kojeg dolazi zaštićeni svedok, pa kriminalac osuđen na najveću zatvorsku kaznu, iza kojeg je osuđenik na dvadeset godina robije, a pri kraju top-liste su sitniji kriminalci, i na samom kraju prostitutke. Dakle, hijerarhija se strogo poštuje. Nekada su ljudi u našoj zemlji pisali knjige, pa su zbog njih išli u zatvor. Danas je drugačije, jer prvo budu osuđeni, pa onda u zatvoru pišu knjige.
-    A šta je sa pravim piscima? – interesovao je Majkl.
-    Oni više ne pišu.
-    Zašto?
-    Otišli su u politiku – objasnio sam Englezu.
Zanimljivo je pitanje – zašto svi pišu knjige? Slava otpada kao razlog, jer pišu ih i najslavniji. Novac je još manje verovatan motiv, jer su svi spremni da finansiraju knjigu, bez očekivanja da im se novac vrati. Članstvo u Udruženju književnika, takođe, ne dolazi u obzir, jer najveći broj članova nema ni jednu objavljenu knjigu. Objavljivanjem knjige, zapravo, rizikujete da vas nadležna komisija Udruženja izbaci iz članstva. Skretanje pažnje na sebe nije razlog, jer sasvim suprotno, bićete primećeni ako ne objavite knjigu.
A zašto ja, uostalom, sve ovo pišem, kada sam svestan da to niko neće da pročita? Ne znam, da me ubijete, ne znam.
U Srbiji ne mora da se živi, ali mora da se piše.

Smejadawww.nosorog.rs.sr

“SMEJADA”

Festival Komičnog i Kritičnog

ZAVRŠNI TURNIR Za Prvaka
U Superteškoj Kategoriji
U Satiri Za 2009-tu Godinu!

Dozvoljene sve vrste Zahvata i Udaraca Iz Glave:

1 – aforizmi
2 – pesma
3 - kratka priča

U Borbama Učestvuju Gladijatori Satirične Arene:

1 – Slobodan Janković
2 – Živko Vujić
3 – Gojko Mandić
4 – Ernest Bučinski
5 – Živko Đuza
6 – Jovo Nikolić
7 – Bojan Bogdanović
8 – Mile Basalo
9 – Darko Samardžić
10 – Nebojša Ivaštanin
11 – Dragan Ognjanović
12 – Slobodan Dučić
13 – Miloš Đurđev
14 – Milad Obrenović

Specijalni Gosti, stila Ultimat-fajt-Satirom:
1 – Duško M. Petrović, kao Predstavnik Doajena-Satira-Fajta
2 – Miladin Berić, kao K-1 Satira-Borac, iz Ekipe Organizatora

fotoFotografija na kojoj su, s lijeva Nebojša Ivaštanin, Duško M. Petrović, Bojan Bogdanović, Dragan Ognjanović i stojeći, Jovo Nikolić.

  U prostorijama Banskih dvora, u Banjaluci, na praznik šale 1. aprila, održana je već tradicionalna  «Smejada 2009.», Festival Komičnog i Kritičnog. Učestvovali su poznati humoristi i satiričari iz Srpske, Federacije i Srbije, inače saradnici poznatog satiričnog mjesečnika «Nosorog», čiji je urednik Goran Kljajić i organizovao ovu satiričnu konvenciju.
U kategorijama aforizma, epigrama i satirične pjesme, svoje radove su čitali: Živko Đuza, Milad Obrenović,Gojko Mandić, Mile Basalo, Darko Samardžić, Ernest Bučinski, Nebojša Ivaštanin, Dragan Ognjanović, Živko Vujić, Jovo Nikolić, Bojan Bogdanović, Slobodan Janković i Miladin Berić, učesnik i voditelj programa.
Konferansije je bio Branko Milojević. Žiri u sastavu: Ranko preradović, Mihajlo Orlović i Ranko Pavlović, dodijelio je Specijalne plakete Draganu Ognjanoviću, Jovi Nikoliću i Nebojši Ivaštaninu.
Prostor Banskih Dvora je bio prepun publike svih uzrasta, koja je izvanredno primala i nagrađivala smijehom i gromkim
aplauzom, književno-filozofske (def. Ivana Fohta) bravure provjerenih majstora humora i satire.

Bojan Bogdanović

FESTIVAL U BIJELJINI

U Narodnoj biblioteci "Filip Višnjić" u Bijeljini 6. aprila održan je 6. Međunarodni festival humora i satire "Bijeljina 2009".

BN-010Savo Martinović, Aleksandar Čotrić i Mitar Mitrović

Organizator Festivala - aforističar iz RS Grujo Lero - potvrdio je  da je na ovogodišnjem aprilskom susretu aforističara u Bijeljini učestvovalo petnaest satiričara iz nekoliko zemalja  bivše Jugoslavije, i to: iz Srbije - Aleksandar Čotrić (Beograd), Rade Đergović (Šabac), Ljubomir i Nenad Ćorilić (Loznica), Mitar Mitrović (Beograd); iz Sremske Mitrovice Srđan Dinčić i Raboš Rakijaveli; iz Crne Gore Savo Martinović (Danilovgrad).
Iz distrikta Brčko gost je bio Savo D. Teodorović; iz Republike Srpske - Milad Obrenović (Rogatica), Nebojša Borovina (Vlasenica), a iz grada domaćina Slobodan Živanović, Ranko Lalović, Dragan Ilić i Grujo Lero.

Na  Festivalu je promovisan  i zbornik izabranih aforizama - izgovorenih na prošlogodišnjem susretu satiričara u Bijeljini - pod nazivom  "I posljednji Mohikanac je ispred nas". Ovaj antologijski izbor priredio je, kao i prethodnih godina,  profesor Grujo Lero.

Festival humora i satire "Bijeljina 2009" organizovan je povodom 1. aprila - Svetskog dana šale i jedina je manifestacija ovakve vrste u RS. Iz godine u godinu okuplja sve veći broj aforističara iz šireg okruženja, tako da sve više poprima međunarodni karakter.

U zemlji radnika i

seljaka smenjuju

se vlade

levaka i dešnjaka.

Slobodan Maksimović

Braćo Srbi i sestre Srpkinje,

jebite se! To vam je jedini

lek protiv bele kuge.

Mića M.Tumarić

POČELI

„NUŠIĆEVI DANI“

U Smederevu je počeo 26. pozorišni festival „Nušćevi dani“. Nagrada za ukupno pozorišno delo glumcu komičaru ove godine ide u ruke prvakinji Pozorišta na Terazijama Ljiljani Stjepanović.
Predfestivalski program otvoren je polaganjem venaca na spomenik Branisilavu Nušiću. U Galeriji Centra za kulturu otvorena je izložba portretnih karikatura Branislava Nušića iz zbirke Muzeja grada Beograda, legat Gite Predić-Nušić, kao i radova sa međunarodnog konkursa „Zlatni osmeh 2008“.
- Nušić je neiscrpna inspiracija karikaturistima. Njegov markantan lik, kao i delo, ni u ovom veku ne prestaju da nadahnjuju. Na konkurs je za mesec dana stiglo 100 karikatura iz sveta - kazao je, otvarajući izložbu, karikaturista Jugoslav Vlahović, profesor Fakulteta primenjenih umetnosti.
Festival je, po tradiciji, otvorio jedan od laureata nagrade za životno delo - Milan-Lane Gutović performansom „Obično veče“.
Takmičarski program svečano će u četvrtak otvoriti ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, a prva izvedena predstava biće Nušićev „Svet“ u režiji Vladimira Popadića i u izvođenju Kruševačkog pozorišta. Festival se zatvara 16. aprila uručenjem nagrada.

Popovic

IZABRANI

AFORIZMI

Ovih dana u Pančevu objavljenja je, u ediciji „Tamiš“, od strane Udruženja književnika i knjževnih prevodilaca Pančevo i Skupštine grada Pačnevo, zbirka AFORIZMI, od Zorana T. Popovića u podnaslovu „D BEST OF...“ Izbor aforizama uradio je Aleksandar Baljak, a recenzije, koje su tom prilikom sačinili Aleksandar Čotrić i Slobodan Simić, izuzetno su korektne i zahvalne u svakom pogledu. Stoga ne u celosti, i na našu štetu publikuma, preneću samo delimičan izvod:

... Zoran T. Popović je autor zbog kojeg se vole aforizmi. Njegovi aforizmi se pamnte, prepričavaju i kruže među ljubiteljima humora, medijskim etrom i internetom.
Popović je jedan od retkih stvaralaca kratke forme koji je podjednako dobro prihvaćen od čitalačke publike, kolega satiričara i književne kritike...
... Njegov humor osvaja na prvo čitanje. Njegove misli razgaljuju i oplemenjuju. Njegove književne bravure su stekle kultni status i ušle u javnu komunikaciju, poput narodnih izreka i poslovica...
... On piše o širokom krugu tema, koisteći različita stilska sredstva. Sa malo reči kazuje previše. Piše zanimljivo, mudro i duhovito i o najozbiljnijim temama. Sasvim u skladu sa opredeljenjem najboljih satiričara da se bave najkrupnijim društvenim temama, i Popović piše o bitnom, pogađajući svojim oštrim perom In medias res (u suštinu stvari).
... Mudri i duhoviti Pančevac bira teme, ali ne bira reči. Oštrim rečima obesmišljava nepromenljive istine i tabu teme, ismejava one koji glume dostojanstvenost i moralnost, bocka naduvene i raskrinkava nadmene.
Njegove umetničke minijature potvrđuju da je „pravi aforizam svemir u kapljici vode“ (Martin Kezel) i da se „ukus mora može osetiti u jednom gutljaju“ (Aleksandar Solženjicin)...
... Misli pred nama su najbolje od najboljih koje je stvorio jedan blistav um i za vreme sadašnje i vreme buduće!

Izvod iz recenzije,
Aleksandar Čotrić

Zoran

FILM KAO SATIRIČNA BAJKA

dokumentarnih kadrova”, snimljenih tokom tri godine na 50.000 kilometara dugom putešestviju po sporednim putevima Srbije. Za sada je potvrđeno učešće Mitićevog filma na festivalima u Edinburgu, Madridu, Minhenu i Visbadenu, a otkupile su ga već i mnoge televizije, uključujući TV Arte, koja će da prikazati u udarnom programu.
Filmskoj premijeri, među ostalima, prisustvovali su i aforističari Vesna Denčić, Aleksandar Baljak, Mitar Mitrović, Savo Martinović, Rastko Zakić, Vladimir Jovićević Jov, Milan Beštić, Nenad Vučetić, Aleksandar Stojadinović i Momčilo Mihailović.
Stručni konsultanti filma su Aleksandar Baljak, Vesna Denčić, Đorđe Otađević i Milan Beštić.

monkey

Talal Nayer - SUDAN

Sve vrije od „Selama“ po Sarajevu.

Prednjače bivši komunisti!

Sabahudin Hadžialić

..neka zora svane...!!!

Sabahudin Hadžialić

...o piscima, ali i pjesnicima....

            Da, pokušao sam samo na trenutak pomisliti da će ova noć, ovaj sumrak ljudskih sudbina na trenutak, samo na jedan jedini trenutak prepustiti svjetlu mogućnost da iskaže svo blještavilo kreacije, ali...Čak ni književnost, umjetnost pisane riječi, nadahnuće ljudskoga uma i writing possibility nije imuna na opće poznatu stupidnost što zove se jednom jedinom riječju MEDIOKRITETSTVO...

            Da, danas i ovdje u ovoj, kakvoj- takvoj, ali ipak jedinoj mi državi Bosni (i Hercegovini), postoje spodobe koje svojom prosječnošću nadilaze sve ono što što smo mogli pretpostaviti da nezajažljiva muka mediokritetstva jeste...Naime, odjednom, da ne kažem suddenly, oni postadoše mjerilo odabira i kada je književnost u pitanju. Nije nam bilo dovoljno kada su to postali (i ostali) političari; fudbaleri; nebulozni pro- kreativni novi art- umjetnici koje slikarima zovu; profesori čije znanje se mjeri količinom alkohola u krvi odnosno po tome u kojem safu ili redu jesu u džamiji i/ili crkvi i/ili sinagogi; policajci čija veličina umješnosti jeste koliko su dobri sa novim lopovima (o kako volim tu jednostavnu riječ!) odnosno tajkunima;...da ne nabrajam više....već to postadoše i duhovni gurui svakoga ovdašnjeg naroda što pisanom riječju prosvjetljenje čine...Zar i svete knjige nisu u pisane retke utkane?...Zar sve, ama baš sve što jeste relevantno nije i zapisano?...Ali, avaj, novi zapisivači dovedoše me pred mogućnost da mi se ZGADI, da dragi moji, zgadi, što jesam dio priče koja se zove bosanskohercegovačka književnost.

            Da, ti novi nedorasti danas odlučuju, a da nemaju ni jednu (ili možda čak i makar jednu, neku, jadnu knjižicu objavljenu- koju pročita možda samo uska rodbina i to pod moranje!!!) koga će pozvati na odredjenu književnu manifestaciju bez obzira da li se to zove pjesnička, prozna ili dramska noć.

            Da, oni odlučuju koga će nazvati, pozvati, prozvati i dovesti na odredjene manifestacije pokušavajući:.....Kupiti vrijeme i mjesto, zloupotrebljavajući sopstveni položaj, postati dijelom nečega što se Društvom pisaca BiH zove...nikada, dragi moji, nikada.......Sakupiti na jednom mjestu i političare što piscima žele biti...to možete slobodno i bez mene...

...Dovesti marginalna piskarala što kompleksima odjekuju....jakako...

...Liječiti sopstvenu sujetu time da  budu baš oni ti koji o tome odlučuju...ha, ha, ha....

            Uvjeren sam da će se prepoznati i da će me još više mrziti, zaviditi mi i stenjati pod mukom mediokritetstva...I da će umrijeti u neznanju sopstvenome...Ni ne shvatajući da ljudi kao ja (i još ih ima, na sreću), da- KAO JA, ni ne moraju više ništa u životu napisati jer se već nalaze u antologijama ne samo u ovoj dragoj nam zemlji...

            Da, real authors ni ne moraju sudjelovati na različitim književnim manifestacijama. Ali...moraju podići glas onoga trenutka kada mediokriteti postanu mjerilo vrijednosti. U Bosni (i Hercegovini), nažalost, kažem nažalost...nikako da svane...A Bebek (Željko, onaj...) je o tome pjevao još prije dvadeset godina...

            I odlučih definitivno da im više neću podgrijavati nade...Nikada i nigdje neću biti tamo gdje oni jesu, pa čak i da me pozovu, ili barem pokušaju...Hvala im na mediokritetstvu...Bez njih ni ja ne bih uspio...U ovome...

Napomena autora: Ne vjerujte svemu što pročitate! I ja sam samo čovjek, insekt civilizacije izgubljenih srca!

Zemlju u tranziciji ne vrijedi orati.

Ivo Mijo Andrić

DELATNOST

Slobodan Simić

Zašto sam spakovan  u ovom koferu ostavljenom ispod klupe?
Nećete mi verovati, sam sam kriv!
A sve je počelo kad nam je došao  novi gazda.
Mlad, ošišan, skupo odeven.
Svuda je išao sa dvojicom ošišanih bilmeza.
Kaže nam da  će  da preporodi našu propalu firmu.
Ja nisam mogao da ćutim.
Kažem da to nije uspelo šestorici direktora.
I trojici stečajnih upravnika.
On me samo strelja pogledom.
Medjutim, bio sam u pravu.
Propalu firmu niko ne spase!
Pa je  mladi gazda počeo da menja delatnost.
Umesto gradjevine počeli smo da radimo instalacije.
I to je propalo.
Onda smo radili transport.
I to je propalo.
Pa je mladi probao trgovinu.
I to mu je propalo.
Tako da smo izmenjali sve moguće delatnosti koje postoje.
I sve uzalud.
E onda ja nisam mogao da ćutim.
Kažem ja mladom gazdi da je najbolje da radimo ono što on najbolje zna.
Ono sa čim je i stekao toliki kapital.
I tako sad ja čučim u ovom prokletom koferu ispod klupe u banci.
A moje kolege u sličnim koferima ispod sličnih klupa u raznim bankama.
Pa kad svi službenici odu kućama, treba samo da izadjemo, i obijemo sefove...

NATOMarian Avramescu - ROMANIA

Nismo , bre , mi "banana republika !"

Za ovakvo čudo još nije izmišljeno ime !!!

Boban Miletić Bapsi

SIDA

Nikola Č. Pešić

Odkako se saznalo za sidu,  mnogi su se urazumili. U intimne odnose se stupa veoma pažljivo. Bogami, i probirljivo. Nikako  sa bilo kim. Nagon ne sme da prevlada razum!
Mora se priznati, to je malo i  prevaspitalo pedere. Zavelo higijenu. I oprez, što je najvažnije. Ali i potenciralo obaveznu zaštitu.
Međutim, ta sida je i stvorila nekakav otpor u meni. I to naročito prema onome što je u hijerarhiji više, što je iznad mene. Ti šefovi i razni šefčići se vrlo često zaboravljaju. I, naravno rade svašta. Ko su i šta bili nekada i kako su došli dotle!? - otišlo im od  pameti čim su osetili udobnost fotelje. Ma, oni prosto niže slojeve ne brenuju.  Ili, što bi običan svet rekao srpski,  kecaju do iznemoglosti! Kao da nemaju dušu.
Ali, kolo sreće se okreće. I kada onomad na vlasti  dođoše moji,  a ja u međuvremenu prizavršio neku višu školicu u struci, promenismo uloge. Moj dojučerašnji šef se vrati na pravo, odgovarajuće mesto  izvršioca sa srednjom školom, a ja, kao novopečeni  stručnjak sa višom školskom spremom, postadoh šef. Ma, baš onako; *Pravi čovek na pravo radno mesto!*
No, traume iz prošlosti su me i dalje mučile, budile iz sna, gonile na razmišljanje. Šta sad da mu radim?! Kako da mu vratim milo za drago? Da li. . . ? Ili…?
Međutim, saznanje o sidi me je toliko plašilo, da nisam imao hrabrosti da išta preduzmem. On treba da  bude večito zahvalan sidi, što mu nisam vratio barem istom merom!

Jadni državni službenici! Šta sada da rade sa

primanjima od samo pet prosečnih

srpskih plata mesečno?!

Slobodan Žikić

kotrhoviny

Kotrha Lubomir - SLOVAKIA

Prvo su im obezbedili ishranu iz kontejnera,

a onda i smeštaj u njima.

Živojin Denčić

Orangutani i šimpanze

J.Mrkalj-Kadmus

Orangutan ili šumski čovek (lat.Pongo pygmaeus), spada među velike čoveku slične majmune. Kreče se kroz prašumu nekako napola uspravno na zadnjim nogama. Možemo reči da hoda na sve četiri. U malđim danima je vrlo sličan čoveku, što je stariji sve više liči na životinju. Taj razvoj je nekako sličan i kod nekih ljudi samo da je kod čoveka svaka razvojna ili starosna faza dosta puta životinjska.
Orangutan ima telo široko u bokovima, trbuh je dominantan, vrat koji nosi glavu je kratak i smežuran. Ruke-posebno laktovi su dugi kao i dlanovi sa prstima. Čelo je ravno i pomaknuto malo nazad. Za njega možemo kazati da je tipičan menađer, ili tjelohranitelj ili vojnik bez kacige.
Kasno popodne na rubu prašume se je orangutan bučno udarao po prsima ko po bubnju. Tako je po celoj prašumi odjekivalo. S svojim agresivnim glasom je sazivao šimpanze (lat.Pan satyrus).
Šimpanze žive u skupinama.Mnogo su vezani na svoje društvo. Često posive kad ostare, ali ne zbog nekih briga i mudrosti. Vrlo su spretni penjači i akrobati. Zbog toga su u zoološkim vrtovima uvek postavljeni na atraktivno mesto, da zabavljaju posetioce. U majmunskom svetu so tipični radnici i dvorske lude.
Kad se sakupi skupina šimpanzi na poziv orangutana on im održa govor:
»Poštovani moji sunarodnjaci. Na velikoj evropskoj in američkoj turneji sam sklopio značajne ugovore i utvrdio poslove. Zarada če biti dobra i profit velik. Skoro takav kao u tranzicijskim državama oko nas. Sada sam donio odluku da moramo naše prašumsko preduzeče prestrukturirati zbog sve veče globalizacije. Vi šimpanzi dobili ste veliku čast.A i ima te veliku sreču. Putovače te po svetu u sve velike svetske prestonice. Živečete u raskošnim životinjskim vrtovima i tamo če vas dobro hraniti, lečiti i uz to, postat če te zvezde. Za vaše uživanje gradovi če meni plačati naknadu. Za sada ču u našem prašumskom preduzeču zadržati za svoje potrebe gorile, po domače pongo ili ninđe. Uz gorile ostaju još mandrili, makiji i pavijani. Sav profit od vašeg rada ja ču pametno investirati i imat čemo u budučnosti prašumski prirodni park. U parku če biti moja rezidenca sa upravom«.

Moral,sedi na baobabu i jede topinambur-slatki kompirič i u sebi misli. Svi veliki menađeri su baš isti.Misle samo na tuđi rad i vlastiti profit.

Mnogo brzo radimo,

tako da nam plate kasne po nekoliko meseci.

Aleksandar Čotrić

zikison

PROLEĆE

Rade Đergović

Ovih dana na sve strane se priča samo o svetskoj ekonomskoj krizi. Gde god čovek kroči, neko ga dočeka crnim mislima o onome što nas čeka. Te, biće gladi, te neće biti plata i penzija, te, biće štrajkova i socijalnih nemira, te neće biti ovoga i onoga. Aman, ljudi, pa zar je moguće da opet pravimo iste greške koje smo činili ne tako davno. Ta kuknjava je počela još pre dvadest godina, a mi smo, hvala bogu još tu. Doduše na mnogo užem prostoru i u nešto manjem broju, ali, tu smo. Zar nas posle svega što nam se izdešavalo svih proteklih godina još nešto može iznenaditi? Zar u gladovanju, siromaštvu, ponižavanjima i ostalim tricama i kučinama nemamo bogato porodično i šire društveno iskustvo. Zar nismo dokazali da nam niko ništa ne može, jer smo jači i od sudbine? Kakva svetska ekonomska kriza. Ona, bre nama ne može ništa, jer mi smo oduvek bili mimo sveta. Zato, bacite pogled malo oko sebe, jer proleće stiže ubrzanim tempom. Ne dajte da vam prođe neopaženo, jer kriza sigurno neće.

***

Не зна Енглез шта је "Čačak"

Веселин Џелетовић Павлов

Причају ми "браћа" нека
непозната и без лица
да Европа мене чека
ал' јој смета ћирилица

Знам да чим ме ослове
хоће да ме двослове
кад год ми се обрате
хоће да ме унијате
разлоге кад наводе
хоће да ме заводе

Кажу није писмо светско
- није - али је фонетско
није добро за рачунар
- јесте - и још божји дар
и да није модерно
- за  будућност створено
слова нису у сразмери
- свако је по правој мери
да се њиме пише споро
- к'о да би на трке мор'о
не користи га због навике
- постоје и одвике

Извешћемо и закључак:
и Енглез би - баш к'о мачак
прочитао назив "Čačak".

Не бих стварно о том више
не знам шта бих рек'о ново
ћирилицом Србин пише
један глас за једно слово.

***

M U D R O S T

Sabahudin Hadžialić

Bježim ka izlazu

iz sopstvene

sujete.

Bolan nemalo bijah.

....

Bježim ka ulazu

sopstvenog kraja

i...

ne

bunim

se.

...

S V J E Ž I N A

Lešina

je

istrunula na moje oči.

Zvijezde

se više

nisu vidjele.

A ja....?

Ja sam i dalje umirao.

No, umrijeti nisam znao.

***

Slobodan Maksimović

BIČ BOŽJI

Šta nas se tiče
što se to neko tamo daleko
zadihao i bakće.

Mi gledamo sebe,
ne tebe,
a kamoli njega pored svega.
Za nas
najveća beda gleda
iz nas na vas
tražeći spas.

Nama je uvek malo,
do nečeg nam stalo,
i šta nas se tiče
što se to neko tamo daleko
zadihao i bakće.

Po neko ne misli tako.
Nije to svako.
Tom obično teško ide.
Njemu ne zavide.
On je taj neko,
što se tamo daleko
zadihao i bakće.

BOG JE PONOVO MEĐU LJUDIMA

Bog je ponovo međ’ ljudima:
pretvorio se u stotinu lica,
uhvatio se za bezbroj fotelja i stolica,
a Sveti Ilija razmeni čeze
za fina mercedes-kolica,
pa više ne puca nit’ grmi pred kišu
kao prije,već šuška, šuška i vrije...

JULI 1999.

Zajedno sa Julijanom došao je juli
posle kišnih prolećnih dana,
kad su prolećne kiše lile niz stakla
na smenu sa bombama NATO-pakla.

Celo proleće bili smo uspravni,
prkosni, ponosni i hrabri;
trpeli nebeske i ljudske kazne sa neba,
ali nas Junije do zemlje povi,
jer mu NATO reče da tako treba!

Sad se julsko nebo na nas srdi
i povija još više:
tuče nas gradom,
olujom čupa drveće i ruši kuće;
letinu nam plave julske kiše...

Ali se pogrbljen narod ipak ne da:
po zemlji čeprka korenje razno,
po šumama suvarke kupi,
za zimu da ima da se jede i ogreje,
a za sve ostalo će nekako da se pretrpi.

I nada se da se opet uspravi,
i bogu moli da spašava
od beda koje donese
nebo, neprijatelji i država.
A u molitvi mu greška stara:
narod sam prema sebi državu stvara!

I nekakvu čudnu utehu narod ima:
uvek je bilo i dobro i loše,
od goreg uvek može da bude još gore...
Ali sve prolazi, samo narod ostaje,
jer ničija nije svetlela do zore!

ADOLESCENTI

Prvi adolescent postao je asistent,
a zatim predsednik republike,
a kad mu tu vruće postade
posta predsednik savezne vlade.

Drugi adolescent postao je apsolvent,
a zatim, kod prve ukazane prilike
postade predsednik vlade,
a kod druge - predsednik republike.

Treći adolescent ne htede da bude student.
Za slavu i vlast studirali otac i nana,
a on odmah shvatio da se bogatstvo i moć
brže stiču pomoću bebilenda i kafana.

Ostali adolescenti polako postaju punoletni.
Neki nastavljaju da studiraju, a neki da rade,
mnogi u oblacima isčekuju nekakavu pravdu,
a neki čvrsto ne zemlji što stignu - kradu.

***

Živko Vujić Živuj

MODERNI BIZNISMEN

Znam da znate na koga je nalik
Nije mu ravan Dušan Silni
Vozi mercedes boje metalik
Kraj uha mu telefon mobilni

Za njega se nije čulo prije rata
A sad je gazda - neme čega nema
Zlatni lanac nosi oko vrata
Šverc mu fakultetska sprema

U novčanik vješto marke slaže
Više ništa ne radi ručno
Rijetko kad pametnu kaže
O svemu ima mišljenje stručno

O Bože što poštene kazni
Može li bijedi doći smjena
Da nam xepovi ne budu prazni
I da bude manje "bizmismena"

ONI DRŽAVU RUŠE

Gladan žedan blijed
U oskudici svake vrste
Oni stalno cijede med
A potom oblizuju prste

Snužden tmuran žalostan
U nevoljama do brade
Nemam kuću nemam stan
A oni dvorce grade

Spor zapetljan mlitav
U samoći četiri zida
Odavno sam polumrtav
A oni kradu bez stida

Ponižen kad treba i ne treba
U dugovima do guše
Nemam zašto da kupim hljeba
A oni državu ruše

JEVROPA I MI

Primila bi Jevropa nas
Ali bez nas
Trebaju im oni
Koji su kao Oni
Trebaju im i oni
Koji nisu kao Oni
Da bi postali Oni
Da bi Oni
Postali veći Oni
A mi manji mi

Kako ćemo među njih
Bez nas
Kako ćemo bilo gdje
Bilo kuda
Bez onog što je naše
I ko smo mi
Bez duše

MINSKO POLJE

Minirana polja
Duše su naše
Izvana im prijete
Iznutra ih plaše

MOLBA

Moćni Sizife
Odguraj što prije
Teški kamen
Sa zemlje Srbije

NEKA SIJA

Ako išta treba
Osim Sunca da sija
Nek sija do neba
Pod imenom Srbija

KO ĆE NAM POMOĆI

Ovakvima kakvi smo
Ko će nam pomoći
Oni koji bi htjeli
Nemaju moći
A oni koji imaju moći
Žele nam odmoći

NIKOME NIJE DOSTA

I onaj ko ima previše
Htio bi da ima više
Oduvjek se znalo -
Svi imaju premalo

NOVA VLADA

Obećala nova Vlada
Biće posla biće rada
Jedino nisu htjeli reći
Da će im standard biti veći

OŽIVLJAVANJE

Kaže Vlada biće reda
Nije krivi navod
Oživjeće privreda
Ali neće narod

ONI PORUČUJU

Oni narodu poručuju
Spas je u slozi i radu
Da bar vladaju i odlučuju
Kao što lažu i kradu

OČEKIVANJE

Šta bi trebalo drugo
Očekivati od vođe
Da vlada dugo dugo
A da to što prije prođe

POŠTENJAČINE

Još će biti krađa
I otimačine
Dok vladaju braća
Poštenjačine

PREKID VEZE

Demokratija sve više liči
Na davno potvrđenu tezu
Čim se lider ustoliči
S narodom prekida vezu

TAJKUNI

Ne bježite od istine
Pred njom se ideali ruše
Što imate više imovine
Manje imate duše

TAKMIČENJE

Balkan je na posmatranju
Mnoge državice na provjeri
U takmičenju s demokratijom
Ubjedljivo vode kontejneri

IZBORI

– Kakav je odziv glasača? – pitao je kandidat za predsjednika države.
– Vi ste prvi glasač – reče predsjednik ko­misije za regularnost glasanja.
– Kako prvi? Ova kutija je skoro puna gla­sač­kih listića. – Da. Ja znam vaše želje – tvrdio je predsjednik komisije.
– Vrlo dobro! – reče kandidat za predsjednika.
– I ja mislim da je dobro – potvrdi predsjednik komisije.
– Smijenjeni ste! – reče kandidat za predsjednika.
– Kako, zašto smijenjen? – začudi se predsjednik komisije.
– Idite odmah na drugo glasačko mjesto na kojem očekujem još bolje rezultate!

DRUŠTVENI SISTEM

Sistem ovaj, pa sistem onaj. Te ovakav, te onakav.
Pa prelazni period iz jednog u drugi sistem.
Te tranzicija, te...
Pa ponovo.
Kao da je čovječiji život epoha.

AUTOMAT ZA DEMOKRATIJU

Slobodno mu prilazite! Kao kad prilazite automatu za čaj, kafu ili sok... Pritisnete du­gme i sačekate! Čaša se napuni. Okrenete leđa automatu. Ispijete, i ambalažu bacite.
Demokratija gasi žeđ, ali crijeva i dalje osta­ju prazna.

SEMAFOR

Dobro bi bilo da vlast postavi semafore ispred kontejnera.
Crveno: Ne prilazi! Jer, možda neko u njemu spava.
Žuto: Pripremi se! Ako nisi dovoljno gladan, sačekaj dok ne izgladniš.
Zeleno: Slobodno priđi i biraj jelo, obuću, odjeću..!
Tako nešto nijedna demokratija nije uspjela da obezbijedi opljačkanom narodu.

PUTUJ MINISTRE

Najprije su, kako je red i običaj, obavljene opsežne pripreme i stranačke konsultacije o mi­nistrovom službenom putovanju prema Jevro­pi. Sve je precizno utvrđeno: datum i čas po­la­ska, sastav delegacije, usputne stanice, vrijeme zadržavanja, međuvrijeme druženja sa poslov­nom pratnjom, kokteli, pauze za topli obrok i ostali detalji... Dogovoreno je da se krene liftom.
Čim je ministar ušao u lift, sačekalo ga je upozorenje:
Putuj, ministre, i ne bacaj pogled prema Jevropi sve dok se ne popneš na 17. sprat. Ako tada ne ugledaš Jevropu, poštovani mi­nistre, putuj nazad! Možda će Jevropa da te sačeka kad se prizemljiš.
Jer, Jevropa ne voli one koji su visoko.

ZAKON ZA KOZE

Iza Drugog svjetskog rata, tačnije 1954. go­dine, donesen je Zakon o zabrani držanja koza. Tako koze nisu smjele da brste i mekeću, za ra­zli­ku od tadašnjih poslanika, koji su izglasa­li jedan od najsmješnijih zakona na Balkanu i ši­re.
Narod se čudio i krstio, jer je ostao bez hranljivog (neki tvrde i ljekovitog) kozjeg mli­jeka, i ukusnog (neki tvrde i izuzetno kva­li­tet­nog) jarećeg mesa.
Danas nema tog čuvenog zakona, pa koza slo­bodno brsti, današnji poslanici repliciraju, a gladan narod se ponovo čudi i krsti.

Glaz-2Alexei Talimonov - ENGLAND

Putin-and-Europe-smAlexei Talimonov - ENGLAND

paskeZoran Spasojević Paske

KOMENTAR NEDELJE/NEDJELJE/SEDMICE

REDAKCIJE ŽIKIŠON-a:

Zaista, u čemu prođe proteklih devetnaest demokratskih godina?

TO JE NJIMA NAŠA BORBA DALA...(VII dio)

Srbija na istoku

XXX

Vlast se uplašila masovnih nemira

Srpska vlast je u roku od samo tri dana povukla predlog da nedozvoljeni budžetski deficit od 100 milijardi dinara napuni tako što će porez od šest odsto nametnuti i sirotinji koja zarađuje 12.000 i jedan dinar, što su mnogi ocenili kao socijalni genocid. Da se vlast nije uplašila masovnih društvenih nemira i štrajkova, kojima je promptno zaprećeno, mirne savesti bi takav harač nametnula.
Da je naum srpske Vlade, nazvan cinično "solidarni porez", nekim slučajem uspeo, rezultat bi, ocenjuju analitičari, bio posve očigledan: velika većina osiromašenih građana finansirala bi tajkunsku srpsku elitu. Saša Đogović, saradnik Centra za tržišna istraživanja:

"Solidarno oporezivanje koje je bilo najavljeno po meni je više bilo oporezivanje siromašnog i tek izniklog srednjeg sloja radi opstanka bogatijeg sloja, koji bi i dalje ostao neokrnjen."

Toliko o socijalnoj odgovornosti vladajućih koji ne propuštaju priliku da se tim atributom okite.

Srpska elita već osam godina ne čini ništa da reformiše fiskalnu politiku, čiji bi element bio i uvođenje progresivne poreske stope, koja bi omogućila to da se poreska opterećenja rasporede u skladu sa zaradama; da država više zahvata iz dubljih, a manje iz plićih džepova. Mnogi ekonomisti i politikolozi objašnjavaju da je to tako zato što u Srbiji tajkuni kontrolišu vlast, a ne vlast tajkune. Kako tajkuni kontrolišu vlast? Tako što finansiraju političke partije. I ekonomista Mlađan Kovačević izražava slično gledište:

"Vrlo je verovatno da tajkuni daju pare pojedinim strankama, oni u tim strankama imaju svoje ljude koji, kada se donose neke odluke, zakoni ili uredbe, vode računa o tome da interesi tih koji su dali pare ne budu ugroženi. Dakle, moraju da čine usluge onima koji su bogati i koji su im dali pare za njihove stranke da te svoje finansijere ne dovedu u nepovoljnu situaciju."
Da se srpska vlast svesno opredelila da izbegava progresivnu poresku stopu smatra i Saša Đogović:

"Ne postoji politička volja, a čim ne postoji politička volja, onda ne možete da računate na neke takve poteze koji su neophodni u ovoj zemlji. Postoje razne interesne grupe koje preko Vlade nastoje da promovišu i realizuju svoje ciljeve i da u što većoj meri zaštite sebe. To takođe govori o tome da smo u proteklih osam-devet godina tranzicije dosta propustili u transformisanju javnog sektora i javnih finansija, a u sklopu toga i fiskalne politike ove zemlje, gde bi kroz jedno sintetičko oporezivanje trebalo da se izvrši ravnomernije podnošenje tereta ovakve ekonomske krize u kojoj se nalazi Srbija. Podsećam da je reč o krizi na kvadrat, jer pored spoljnog faktora imamo i unutrašnju ekonomsku krizu koja je plod neodgovorne ekonomske politike u proteklom periodu."

Mnogi analitičari upozoravaju da su političke stranke u brutalnom sistemu srpske partokratije gotovo dovršile proces kidnapovanja države i društva. Mlađan Kovačević:

"Kada sam na jednom okruglom stolu za nešto rekao da to nije u društvenom interesu, onda mi je jedan vrlo poznat sociolog rekao da više ne postoji društveni interes, da postoje samo lični interesi."

XXX

Krivična prijava protiv Dobrice Ćosića

Dve nevladine organizacije Komitet pravnika za ljudska prava - Jukom i Helsinški odbor za ljudska prava za Srbiju podnele su krivičnu prijavu protiv književnika Dobrice Ćosića zbog izaživanja nacionalne, rasne i verske mržnje protiv albanskog naroda u najnovijoj knjizi „Vreme zmija“.
Osim tabloida koji su krivičnu prijavu prokomentarisali u svom stilu „Babe tužile dedu“, aludirajući na Sonju Biserko i Biljanu Kovacević Vučo koje se nalaze na celu dve nevladine organizacije koje su reagovale na spornu rečenicu, u javnosti ova tužba nije šire komentarisana. Ako se izuzme opet jedan cinični tekst ozbiljnog dnevnog lista Borba, koji je raspisao konkurs za novog oca nacije, dok je Dobrica Ćosić u zatvoru.

To su, naravno, manje ili više duhovita , odnosno neduhovita poigravanja sa jednom ozbiljnom temom u srpskom društvu-jezikom mržnje.
Rečenica na koju su reagovale dve nevladine organizacije se nalazi na strani 211. u najnovijoj knjizi „Vreme zmija“ i glasi:

"Taj socijalni politički i moralni talog tribalnog varvarskog Balkana uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg, balkanskog naroda - srpskog naroda."

Pravnik u JUKOM-u Milan Antonijević kaže da se ovde ne radi o nameri da se sudi celoj knjizi:

„...već je ova rečenica dovoljna da se pokrene postupak protiv Dobrice Ćosića.“

Sonja Biserko iz Helsinškog odbora za ljudska prava kaže da je namera podnošenja prijave da se skrene pažnja javnosti na intelektualce koji su kreirali politiku u 90-im a to čine, po njenom mišljenju, i danas:

„Mi smo imali ceo politički, policijski i vojni vrh pred Haškim tribunalom, a izostala je bilo kakva, čak i moralna osuda onih ljudi koji su stajali iza toga i još uvek stoje . Ovo je prilika da se skrene pažnja na nešto što Ćosić nije prvi put rekao negativno o Albancima, to je govorio i o drugim narodima.„

Pokušali smo da odbijemo i izjave izdavača u Službenom glasniku, ali nismo uspeli. Gojko Tešić nas je odbio, uprkos dugom razgovoru koji smo vodili sa njim povodom krivične prijave. Uputio nas je na jednog od urednika. Slobodan Gavrilović takođe nije hteo da komentariše, dok ne vidi krivičnu prijavu za koji dan.

„Kada budem video krivičnu prijavu, o njoj ću se izjasniti, itekako. ITEKAKO. „

Dobro, mogu li da vas pitam, mimo krivične prijave, kao jednog od urednika tog izdanja, da li ste našli u toj knjizi išta sto je, po vašem mišljenju sporno, što je jezik mržnje?“

Gavrilović: Nikada ne bih objavio ni jednu knjigu koja propoveda govor mržnje - rasne, nacionalne ili verske. Nikada. Bilo čiju. Nema veze čija je knjiga i kakva je knjiga, nikada knjigu sa govorom mržnje ne bih objavio.

Dakle, ostajemo dužni mišljenje izdavača o krivičnoj prijavi. Stručna mišljenja, međutim, dva pravnika sa kojim smo razgovarali, različita su. Vesna Petrović iz Beogradskog centra za ljudska prava nema dileme:

„Meni se ta rečenica čini groznom i ja bih, da sam javni tužilac, pokrenula postupak , pa bi se posle u samom postupku utvrdilo šta je pisac hteo da kaže tim rečenicama. To je na tužiocu da oceni. Ja mislim da je dovoljna i ta jedna rečenica, to je moje stručno mišljenje.“

Profesor Pravnog fakulteta Oliver Antić tumači ovu rečenicu na drugi način:

„Ja sam shvatio da se govori o političkom rukovodstvu koje vodi taj narod. Onda u toj izjavi nema elemnata nikakvog krivičnog dela. Ja sam je shvatio u tom kontekstu.„

Državni sekretar u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Marko Karadžić kaže da su dve organizacije koje su podnele krivičnu prijavu to uradile u skladu sa svojim pravom, a na naše pitanje da li je pročitao spornu rečenicu, on je rekao:

„Spornu rečenicu sam pročitao i ona ne doprinosi procesu pomirenja na ovim prostorima. Ima osnova da se posumnja da širi rasnu i versku mržnju i da stavlja u superiorniji položaj jednu naciju u odnosu na drugu.“

XXX

Bosna i Hercegovina ni na zapadu ni na istoku

Zakon o zabrani diskriminacije pred usvajanjem

BiH će uskoro zakonom zabraniti diskriminaciju, koja je sada očigledna u brojnim oblastima, a posebno na etničkoj osnovi. Nepovoljna ekonomska i politička situacija pogodovala je porastu i drugih oblika diskriminacije - polne, starosne, obrazovne, a ona je očigledna i u radno pravnim odnosima.
Sve to utiče na rašireno kršenje ljudskih prava, što u svoje izvještaje - kao negativne primjere - uključuju brojne domaće i međunarodne nevladine organizacije. Vijeće ministara BiH u četvrtak je usvojilo Prijedlog zakona o zabrani diskriminacije, pa će - ako ga podrže i poslanici u Parlamentarnoj skupštini, konačno biti stvoreni uslovi za punu ravnopravnost i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava.
Diskriminacija kao pojava rasprostranjena je u cijeloj Bosni i Hercegovini. Veliki je broj građana koji su diskriminisani na osnovu religije, jezika, nacionalnog ili etničkog porijekla, segregracije, uznemirivanja i mobinga. Tako se dešava da, primjera radi, poslodavci u velikom broju slučajeva vrijeđaju ili fizički zlostavljaju zaposlene. Naša sagovornica govori o tome koliko je to za nju bilo frustrirajuće i traumatično iskustvo:

„Prijetio mi je otkazom. Nisam to toliko vjerovala dok nisam jednom ušla u kancelariju, pošto je često galamio na mene i govorio da će dati otkaz, i sve je to uradio kad nikog nema, kad niko ne čuje, ne vidi.“

XXX

Život među minama

Procjenjuje se da u BiH mine ugrožavaju živote i bezbjednost oko 900.000 ljudi. Povodom Međunarodnog dana borbe protiv mina, 4. april, saopšteno je da je preko 3,2 posto teritorije zemlje minirano, te da je BiH najkontaminiranija zemlja u Evropi.
Od kraja rata do danas od mina je stradalo 486 osoba, dok je 1.200 ranjeno. Veliki broj ljudi i danas živi okružen minskim poljima strahujući naročito za sigurnost svoje djece.

Bajro Torlak živi u selu Laze kraj Žepe. Samo 50 metara od njegove kuće su minska polja. Ovaj povratnik od 2000. godine svoje svakodnevne poslove obavlja čuvajući se od mina: „Ovce mi ovde i goveda, i ne mereš ti nikom dokazati. Zvali i policiju, oni dođu i bajagi zabilježe, to dođe i prođe godinama i nikoga nikad više nema. Naročito sad je trava, ne kosi se - ima dvije, tri mine koje ja sad znam đe su. Naske ima 10, 11 gori koji nonstop živimo. Oni su obilježili ,usred sela ima tu avionska, ali neće da vade, pitaj boga oca šta se dešava. Strahujemo, vjeruješ, svaki dan. Ali na sreću još dosad niko nije stradao, rekli su nam ovi Srbi kuda su sve, pa znamo obično. Ondar ima ovih komšija koji znaju, ponešto skinu i tako to.“

I Ahmed Džević, iz sela Žukući pored Kalesije, sa svojom porodicom živi okružen minama. Najteže je, kaže, objasniti djeci da ne smiju ići u prostor okružen žutom trakom, koji se nalazi u neposrednoj blizini kuća:

„Mine su blizu naših kuća negdje oko 200, 300 metara, tako da je veoma teško kontrolisati, naročito djecu, jer djeca su tu blizu, igraju se i tako. Naša djeca poštuju pravila i normalno mi im sugerišemo da se tamo ne smije ulaziti i naša djeca to poštuju i ne ulaze. Ali eto ima nekih starijih ljudi koji za svoj život idu sijeku drva, rizikuju svoje živote, nekad uđu tamo. Ali srećom, samo jedna je nesreća bila. Valjda je i to malo osvijestilo ljude da slabo i ulaze tamo.“

XXX
Crna Gora na jugu

Beograd generator loših odnosa sa Crnom Gorom

Što od nove vlasti Crne Gore očekuju iseljenici u Srbiji? Kakav je danas njihov položaj u susjednoj zemlji? Koga bi voljeli vidjeti na mjestu ambasadora Crne Gore u Beogradu? Da li političko organizovanje može pomoći očuvanju identiteta i interesa crnogorske etničke zajednice u dijaspori? Odgovore tražimo u razgovoru sa Nenadom Stevovićem iz Udruženja Krstaš, i jednog od osnivača Crnogorske partije u Srbiji.
Kako ocjenjujete rezultate izbora iz perspektive zajednice Crnogoraca u Srbiji i koliko su Crnogorci u dijaspori zainteresirani za izbore u državi matici?

Stevović: Izborni proces u Crnoj Gori je definitivno evoluirao. Doživjeli smo da nam i međunarodna zajednica uputi riječi pohvale za način na koji su izbori organizovani. To je dobro. I nama koji se organizujemo i politički djelujemo van Crne Gore veoma je važno da je takva slika iz Crne Gore otišla u svijet.

Druga važna stvar za nas je politička stabilnost naše matice i mislim da su ovi izbori potvrdili da je Crna Gora politički stabilna država. Politička stabilnost matice je osnova i dobar temelj za definisanje i realizaciju strategije jedne države prema svojoj dijaspori. Nadam se da će tako biti i u našem slučaju i da će Crna Gora to prepoznati, te iskoristiti ogromne potencijale i resurse svoje dijaspore, bilo da su to intelektualne, ekonomske, lobističke ili bilo koje druge.

Očekujete li promjenu u odnosu države matice prema iseljenicima u Srbiji? Čini mi se da su državni čelnici u odnosima sa zvaničnim Beogradom, onda kada su oni postojali, na neki način ignorisali zajednicu Crnogoraca i njihove interese. Sjećam se da bivša ambasadorka Vojvodić nije prihvatila poziv da posjeti Crnogorce u Lovćencu. Da li ste zadovoljni odnosom vlasti nezavisne države Crne Gore prema zajednici Crnogoraca u Srbiji?
Stevović: Nismo prezadovoljni i tražili smo da se to promijeni. Bilo je kako je bilo. Sada je jedna potpuno nova situacija, sada nema ambasadora. Lično mislim da je generator krize loših odnosa između Crne Gore i Srbije stacioniran u Beogradu i to u Vladi Srbije, u njenom Ministarstvu inostranih poslova i to baš u kabinetu ministra Vuka Jeremića. Ubjeđen sam da zvanični Beograd mora da napravi politički salto-mortale u svom odnosu prema Podgorici, a dobar početak jedne takve gimnastike bio bi poziv državnom vrhu Crne Gore da posjeti Beograd. Vjerujem da u Podgorici postoji dobra volja za pronalaženje rješenja izlaska iz krize, ali da bi se odigrao tango potrebno je dvoje. Crnogorska zajednica u Srbiji je živo zainteresovana da se poprave odnosi između zvaničnog Beograda i Podgorice. Mislim da će se onda popraviti odnosi između Podgorice i Crnogoraca u Srbiji i da će doći na svoje mjesto.“

XXX

U Parlamentu će biti malo žena

Na 16 predizbornih poslaničkih lista za parlamentarne izbore bilo je veoma malo žena, i njihova imena bila su uglavnom pri dnu lista od 80 imena kandidata. Pokušali smo saznati koliko će žena biti u novom sazivu crnogorskog Parlamenta?
Prva žena na predizbornoj poslaničkoj listi vladajuće koalicije bila je vicepremijer Gordana Đurović na 16., a nakon nje su na 27. odnosno na 32. mjestu se nalazila sljedeća imena kandidatkinja za poslanice sa liste "Evropska Crna Gora". Nakon što je vladajuća koalicija osvojila ubjedljivu većinu sa 48 mandata, pitali smo portparola Demokratske partije socijalista Rajka Kovačevića - da li će možda sada biti darežljiviji i približiti se poželjnoj kvoti od 30 odsto žena u njihovom poslaničkom klubu:

"Teško je dati precizan podatak koliko će biti žena sa aktivnim poslaničkim mandatom. Ne bih želio da nagađam, ali će se u svakom slučaju i u tom aspektu zastupljenosti u poslaničkim klupama voditi računa, odnosno svi kandidati na listi "Evropska Crna Gora - Milo Đukanović" će imati ravnopravan tretman na rodnu posebnost. Ako imamo u vidu da je na listi ukupno 15 procenata kandidata ženskog pola očekivati je da ih bar toliko bude i među aktivnim poslanicima."

Druga po snazi stranka u ovom sazivu Parlamenta biće Socijalistička narodna partija, koja se deklarativno zalaže za veće prisustvo žena u politici, kao i Skupštini. No kako nam je rekla Snežana Jonica, inače peta na listi kandidata za poslanike, ni njeno mjesto nije u potpunosti sigurno, iako vjeruje da će njena stranka se približiti poželjnoj kvoti:

"Prije svega pravila vezana za formiranje kluba poslanika u SNP-u, kažu da Glavni odbor donosi odluku o tome ko će biti poslanik tako da ni moje peto mjesto ne znači da ću u konačnom biti poslanik jer postoje pravila koja su tako definisana. Međutim, ono što mogu sigurno da kažem je da će se, kao što se jako vodilo računa o redosljedu i o broju žena na listi, iako to možda nije dovedeno do nekog maksimuma koji je bio potreban, voditi računa i o tome da bude jedan upečatljiv i dovoljan broj žena i biće ih sigurno primjereno kreterijumima za koje smo se mi zalagali."

Zakonom je inače propisano da su politički subjekti koji su na vanrednim parlamentarnim izborima osvojili poslanička mjesta dužni da polovinu mandata dodjele prema redosljedu na listi, dok preostale određuju stranke u skladu sa svojim interesima. Branka Bošnjak iz Pokreta za promjene, stranke koja na poslaničkoj listi i to među prvih 15 imala tri žene kandidata, a izborila se za pet mandata za novi saziv Parlamenta, kaže da nije sigurna kako će u konačnom izgledati poslanički klub, ali vjeruje da će biti makar jedna žena:

"Ja očekujem da će jedna u ovih pet poslanika koliko će biti i novom sazivu Parlamenta biti uključena, a što se ostalih partija tiče bilo mi je iznenađenje kada sam vidjela liste, vrlo mali broj žena, naročito u vladajućoj koaliciji."

Nova srpska demokratija, partija koja je uoči izbora transformisana iz Srpske narodne stranke i koalicije Srpska lista koja je imala 12 poslanika sada će imati osam. Među prvih osam na njihovoj listi kandidata za poslanike nije bilo žena, a prva na listi se nalazila tek na 12. mjestu. Na naše eksplicitno pitanje hoće li i koliko biti žena u poslaničkom klubu te stranke u novom sazivu Skupštine, portparol stranke Jovan Vučurović je odgovorio:

"Nova srpska demokratija će imati najbolji poslanički klub u novom sazivu parlamenta. Imaćemo i mi predloga kako da se prevaziđe teška ekonomska kriza u Crnoj Gori i podsjećati vladajuću koaliciju na obećanja koja je dala u predizbornoj kampanji, a posebno obećanja koja se tiču KAP-a, puta Bar - Boljari, plata i penzija i tako dalje. Naš poslanički klub biće polazna osnova za formiranje još jače, za snaženje Nove srpske demokratije."

RSE: A koliko će u tom poslaničkom klubu biti žena, što je bilo moje pitanje i što je bila tema zbog koje sam vas pozvala?

Vučurović: O sastavu poslaničkog kluba bićete obaviješteni narednih dana.

Još nakon objavljivanja lista, nevladine organizacije koje se bave ravnopraavnošću žena ukazale su na nedopustivo malu zastupljenost žena kao kandidata za poslanike i apelovali na stranke da se to u konačnom promijeni. Hoće li, moraće se izgleda sačekati odluke stranačkih organa uoči formiranja Parlamenta.

XXX
Hrvatska na zapadu

Prosvjedi školskih sindikata ispred HDZ-a

Stotinjak povjerenika školskih sindikata prosvjedovalo je danas pred sjedištem vladajuće Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu protiv jednostrane Vladine odluke da odustane od šestpostotnog povećanja plaća za javni sektor. Prosvjednici su prozvali vlast zbog socijalne neosjetljivosti, a sindikate zbog razjedinjenosti.
Oteto – prokleto! Pod tim sloganom je danas na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma stotinjak povjerenika školskih sindikata prosvjedovalo pred sjedištem vladajućeg HDZ-a protiv Vladine odluke o zamrzavanju plaća. Predsjednik Školskog sindikata „Preporod“ Željko Stipić pita se – do kada tako? Svi hrvatski sindikati preslabi su za jednu vlast koja je bahata i socijalno neosjetljiva, ali vlast je toliko jaka koliko su sindikati razjedinjeni, kazao je Stipić. Znamo da će naša bitka biti dugotrajna, i da je njen ishod neizvjestan, poručio je Stipić povjerenicima školskih sindikata:

„Ali, kolegice i kolege, mi nemamo rezervne položaje, mi nemamo članstva u nadzornim odborima, mi nemamo dodatne prihode, mi živimo od tih naših crkavica i zato umjesto nas nitko ne može podići glas. Završit ću ovaj prosvjed motom kojim smo ga nazvali i neka dobro razmisle ovi koji su na mjestu na kojem se mi danas nalazimo, ponovit ću još jedanput glasno – oteto-prokleto!“

Ovaj fingirani dijalog sindikata i Vlade oko zamrzavanja ili povišenja plaća u javnom sektoru nije dao rezultate, pa te rezultate očito treba potražiti negdje drugdje, kazao je predsjednik jedne od središnjica – Nezavisnih hrvatskih sindikata – Krešimir Sever. Nije nas školski sindikat „Preporod“ pozvao na današnji prosvjed, kazao je Sever:

„Nego su nas pozvale hrvatske vlasti svojim ponašanjem. Očito da će takvih poziva, nažalost, biti sve više, jer je u ovoj zemlji sve više obespravljenih, se više preslabo plaćenih, a od njih se očekuje samo da sve više rade.„

Današnji dan nije slučajno izabran za prosvjed – danas se izglasava rebalans proračuna u kojem je i šestpostotno zamrzavanje plaća za državni i javni sektor, a oko rezanja plaća zaposlenih u javnom i državnom sektoru postoji konsenzus između vlasti i opozicije, pa je Sever uputio poruku svim zastupnicima:

„Vaše dizanje ruke za rebalans ujedno znači i vaše dizanje ruke za smanjenje plaća u državnim i javnim službama. Možda to ni ne brine vlast, jer će imati prosječnu mirovinu preko 10 tisuća kuna, a prosječna mirovina u Hrvatskoj je tek malo veća od 2.100. Možda to ne brine vlast ni radi vaših plaća od 13, 15, 17 ili ne znam koliko tisuća kuna, a prosječna plaća u Hrvatskoj je oko 5.200 kuna.“

XXX

Bez oduševljenja zbog ulaska u NATO

Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader na čelu su visokog hrvatskog izaslanstva koje stiže na summit NATO saveza u Strasbourgu na kojem će Hrvatska prvi put sudjelovati kao punopravna članica. Ulazak Hrvatske NATO većina hrvatskih analitičara ocjenjuje velikim događajem, no među građanima nema osobitog oduševljenja i još uvijek važu što Hrvatska dobija a što gubi.

Punopravno članstvo i sudjelovanje Hrvatske na sastanku na vrhu 28 zemalja članica, upravo na obilježavaju 60. obljetnice NATO Saveza, za Hrvatsku je velik dan, istakao je na odlasku iz zračne luke u Zagrebu hrvatski predsjednik Stjepan Mesić:

«Hrvatska je provela sve potrebne reforme, vojska je depolitizirana, profesionalizirana da može odgovoriti svim izazovima. Međutim, NATO savez nije samo vojni savez , on je i jedan politički savez koji okuplja zemlje koje štite određene vrijednosti, demokratske vrijednosti, slobodu, demokraciju, toleranciju i ravnopravne odnose među državama.»

A evo kako ulazak Hrvatske u NATO ocjenjuju njezini građani:

“A što dobivamo? Pa , neku sigurnost....iako ja mislim da i ta sigurnost nije stopostotna jer je u NATO savezu bila i Grčka i Turska pa je među njima došlo do rata. Ali, ipak vjerujem da je to više dobro nego loše!”
“A, vidjet ćemo za 50 godina...”
“Pa, što će nam to?! Kolko, 4 milijuna eura godišnje? Pa kad ćemo to skupit?”
“Pa, dobivamo nešto , dobivamo . Idemo prema Zapadu, ako ništa drugo, ne trebaju nam Rusi cijelo vrijeme.”
“Ma, ne znam, stvarno sam neodlučna. U smislu obrane, da se ne bi ponovilo ono kao sa Srbima, u tom smislu je dobar NATO, kao štit neki , al' kaj se tiče love, to mi nemamo i kak bude to sve prošlo...?!”
“Ja mislim da dobivamo puno i jednu sigurnost za Hrvatsku, to smo dugo čekali, da nam se više ne ponovi 91-a.”
“Ja mislim da je ipak to u našoj situaciji, s našom poviješću i u našem okruženju –pozitivna stvar.”
“Ne znam. Bolje da smo ostali izvan toga. Zakaj bi mi išli u NATO? Zakaj? Za koga da se mi borimo tam? Za kaj da naša djeca ginu, za koga, kud da se idu borit?”
“ Na primjer, da nas pošalju u Irak.....ja ne bi volio ići u Irak.”
“ Ko zna kak' će se razvijat svjetski poredak u budućnosti, može se sve okrenut, možda će naše vojnike slati negdje i možemo izazvat neke nove sukobe , vrijeme će pokazat, ne zna se ništa.”

Antiimperijalistička akcija i jos nekoliko nevladinih udruga organizira u subotu u Zagrebu i Zadru i prosvjedne skupove pod nazivom 'Nato -60 godina je dosta' a među organizatorima je i Bojana Genov iz Ženske mreže Hrvatska:

«Mi mislimo da Hrvatska, upravo kao zemlja koja je nedavno izašla iz rata, ne bi trebala ulaziti ni u kakve vojne saveze jer time automatski stupa na stranu jedne od zaraćenih strana u mnogim sukobima u svijetu. Mislimo da Hrvatska ne bi trebala plaćat niti članarinu niti 'krvarinu' nego da bi trebala graditi poziciju , možda čak demilitarizirane zone, zašto ne? Smatramo da NATO hrvatskim građanima ne treba.»

Za razliku od onih koji su protiv članstva u NATO savezu ili su suzdržani profesorica medjunarodnih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Lidija Čehulić, izražava oduševljenje:

«Napokon! A što Hrvatska dobiva? Ako izuzmemo taj sigurnosni aspekt , ulaskom u NATO mi postajemo i dio zapadnog civilizacijskog svijeta, čemu tezimo od osnutka države.”

Mi jesmo regionalno najjači, ušli smo u NATO, ali to nije nešto ekskluzivno samo za Hrvatsku, ući će i drugi, svidjelo se to nama ili ne. I čim prije budemo toga svjesni i pomirimo se da to naše susjedstvo i nije tako loše, kako mi ponekad mislimo o našim susjedima, bit će nam svima bolje.»

XXX

Slovenija na sjeverozapadu

Javni izdatki za formalno izobraževanje v letu 2007 znašali 5,2 odstotka BDP


Država je v letu 2007 za formalno izobraževanje namenila 1782,8 milijona evrov javnih sredstev, kar je 5,2 odstotka bruto domačega proizvoda (BDP). Po podatkih državnega statističnega urada je bila skoraj polovica sredstev (45,26 odstotka) od celotnih javnih izdatkov za formalno izobraževanje namenjena za osnovnošolsko izobraževanje.

23,46 odstotka vseh javnih sredstev za formalno izobraževanje je bilo namenjenih za terciarno izobraževanje, 22,47 odstotka za srednješolsko izobraževanje ter 8,81 odstotka za predšolsko izobraževanje.

Po podatkih statističnega urada je največji delež od celotnih javnih izdatkov za formalno izobraževanje obsegala neposredna poraba za izobraževalne ustanove (91,9 odstotka), medtem ko so transferji, plačila gospodinjstvom in drugim zasebnim entitetam obsegali 8,1 odstotka izdatkov.

Skupni izdatki za izobraževalne ustanove v Sloveniji so v letu 2007 znašali 1909,5 milijona evrov, kar je 5,54 odstotka BDP, piše na spletni strani državnega statističnega urada. Tako so 86 odstotkov sredstev za izobraževalne ustanove predstavljali javni izdatki, 13 odstotkov sredstev je bilo zasebnih izdatkov, sredstva iz mednarodnih virov pa so predstavljala slab odstotek skupnih izdatkov izobraževalnih ustanov.

Tekoči in investicijski odhodki v izobraževalnih ustanovah v Sloveniji so v letu 2007 znašali 1901,6 milijona evrov. Plače in drugi izdatki za zaposlene so predstavljali slabih 70 odstotkov, drugi tekoči odhodki 22 odstotkov, investicijski odhodki pa 8 odstotkov celotnih odhodkov v izobraževalnih ustanovah v predlanskem letu.

XXX

Makedonija na jugoistoku
Забележано семејно гласање во Струга

За жал, нерегуларностите, притисоците и тензиите не го поминуваат денеска гласањето во Струга и струшкиот регион.
Иако од избирачките комисии главно изјавите се дека гласањето тече во мирна, фер и демократска атмосфера, камерата на А1 забележа неправилности, како едно лице гласа за две лица во избирачко место во с. Велешта.
На таа нерегуларност не реагираше никој од избирачката комисија.
Досега од ДИК официјален податок е дека од 78-те избирачки места во Струга за претседател гласале 14,17%, а за локалните избори 27,68%.
За нерегуларности, закани и тензии брифираа и од една политичка партија. Според нивни извори, во селата Радолишта и Велишта на сите избирачки места било злоупотребувано гласањето, со тоа што едно лице гласало за повеќе, и тоа биле злоупотребувани личните карти или патните исправи на иселениците коишто во моментов не се во Македонија.
Исто така, во с. Заграчани, од истата партија брифираат дека нивни набљудувачи со закана за физички напад биле избркани од гласачкото место, за што единствени интервенирала полицијата, а за нерегуларности зборуваат дека имало и во селата Ливада, Добовјане, Делогожда, Франгово и Мислодежда.

zikison_0

Svetska ekonomska kriza ne pogađa moju

zemlju.U njoj je sve to već viđeno.

Rade Đergović

cmbreG-20

Julio Carrión Cueva KARRY - PERU

Uskoro ćemo svi preći na travu - pa ko za

koju ima pare ?!

Boban Miletić Bapsi

BRANITELJ MIRO RIFETIĆ

Ivo Mijo Andrić

Obitelj Mire Rifetića i danas živi na periferiji Zagreba. U naselju nastanjenom romima i izbjeglim bosancima. Koliko do jučer zaraslom u korov, a danas oplemenjenom novim, poluzavršenim ili tek započetim kućama.
Dom Mire Rifetića jesenas je dobio fasadu. Boje zreloga limuna, s bijelim crtama između prizemlja, kata i potkrovlja. Te pravokutnicima oko vrata i prozora. Kuća za primjer u vremenu tranzicije i prvobitne akumulacije. Po veličini i izgledu ni malo lošija od onih na Pantovčaku ili Tuškancu. Ne računajući vile građene u vrijeme prošloga klapitalizma.
Miro Rifetić danas je drugi čovjek. Doslovno i zorno. Ima penziju dvaput veću od prosječne. I invalidninu uz nju. Da mu se nađe za puta, na koga rijetko ide. Zlu ne trebalo.
Uz kuću ima i manji obrt. Istinabog neregistriran, ali tko to danas šljivi. Bavi se sakupljanjem sekundarnih sirovina. Da dopuni kućni budžet. Kao i mnogi drugi. Zašto i ne bi, kada to nikome ne smeta. Osim susjedima do čijih zidova i plotova odlaže karoserije starih auta, odbačene frižidere, slupane televizore, neupotrebljive veš mašine i raznu drugu skalameriju koja ničemu ne služi. Dok se ne proda u otpad.
Poduzetni Rifetić ne haje za tuđe muke. Nije ga briga što otpad ljeti smrdi. Što se ispod zahrđale limarije legu gušteri i zmije. Što djeca iz komšiluka nose metalne rane na bosim nogama, zarađene pentranjem po njegovom sekundarnom blagu. Tuđi prigovori ga ne zanimaju. Ni ispekcijski zapisnici. Osobito.
- Ko njih jebe, - reći će osorno gazda Miro. – Moj poso je moj poso i tu se nitko ne smije miješat. Ni susjedi, ni država. Nije to njihova stvar.
A po pravdi božjoj i ljudskoj - jest. Baš je to njihova stvar. Jer, otpad razbacan na livadi oko tuđih kuća smeta svakome koga se to tiče. Susjedima ponajviše. Zbog smrada, nestašne djece i nagrđenog okoliša. Državi smeta nešto manje. Ali, zakon je zakon i mora se odnositi na svakoga. Pa i na gazda Miru. Tako mu tepa mlađahna žena Nevenka. I drugi koji ga vole. Njegovi najbliži. Djeca i roditelji, na primjer.
Ne vole svi Miru Rifetića koliko njegovi u kući. Mnogi ga istinski mrze. Iz dna duše. I preziru, kao bijesnoga psa. S razlogom poznatim njima i svima iz toga djela grada. A taj je razlog lak za razumijevanje a težak za prihvatanje. Kao i svi drugi u kojima su, u jednakoj mjeri pomiješani, racionalno i iracionalno.
Ono što je za gazda Miru racio, za druge je njegova suprotnost – iracio. Tako je to uvijek, kad je o ljudima riječ. Zvijeri su nešto drugo. Golubovi, tek, nešto treće.
Nije gazda Miro oduvijek bio ono što je danas. Bio je kao i drugi iz toga dijela grada. S periferije obrasle korovom, glogom, ostrugama i razbacanim smećem. U kućicama sklepanim od dasaka, lima, kartona i bušnih plastičnih tabli. Pokrivenim starim salonitom ukrašenim zelenilom mahovine i svakovrsnih, rijetko cvjetajućih travki.
Bio je u svemu kao i drugi. S imenom i prezimenom sličnim njegovoj braći. Romima  iz Prištine koji su, nakon Titove smrti i studentskih demonstracija, prebjegli u Hrvatsku i njezin glavni grad. Dok se još moglo bez putovnice i odjave mjesta prebivališta. Danas se tako ne može. Došlo je drugo vrijeme.
U prošlom vremenu Miro Rifetić zvao se Miron Rifeti. Bio je Rom i šiptar. Sve jedno sukladno drugom. Po etničkom porijeklu, zna se. Danas bi bio Rom i kosovar. Kao što su njegova braća i sestre. Neka se i to znade.
Da nije došao rat. Uvezen iz Srbije. Sa Gazimestana na Kosovu, odakle je krenuo prvi ratni poklič.
„Niko ne sme da vas bije“...
I tako bi, na početku...
Tek što je zapucalo, državne vlasti uvele mobilizaciju. U narodu zavladali strah i panika. Valja na front, a nikom nije do smrti.
Mironu i njegovoj braći dobro došlo što nisu Hrvati. Što nemaju kućni broj ni stalnu adresu. I što nisu upisani u vojnu evidenciju. Tako je tada bilo.
Dok su drugi mladići iz naselja primali pozive i išli na front izlažući se pogibelji i zlu, članovi obitelji Rifeti skupljali su bakar iz električnih kablova i vrijedne metale te ih, u rasklimanim ručnim kolicima, odvozili na otpad. Tamo su, nakon vaganja, uzimali pare i donosili ih ocu i materi. Da se nađu za kruh i mlijeko za nejaku djecu.
A vrijeme je prolazilo kao na traci i rat se bližio kraju. Osjećalo se to u zraku. I u glavama mudrih.
Miron je bio bistar. Od braće na korak ispred. Dok su skupljali otpad, smišljao je, šta će sutra. Vrijeme nije za spore. Što će lijenima budućnost. Njima je data sadašnjost i nek se u njoj traže. U glavi Mironovoj pleo se suptilan plan. Genijalan u ludo i hudo doba. Nije mu trebao savjet. Bio je punoljetan i mogao je odlučivati u svoje ime i za vlastiti račun. Tako je izvrtio film u kome je bio glavni i jedini glumac. S ulogom svoga života. Sa svijetlim hapyendom.
Nakon uspješne redarstvene akcije pod nazivom „Bljesak“, u kojoj je oslobođena zapadna Slavonija, Miron je otišao u MUP i prijavio se na novu adresu. Usput je, s dokazom o mjestu prebivališta i starim dokumentima koje je kradom uzeo iz očeva podrapanog kuferčeta, svratio u zgradu Općine. U Matični ured. Tu je, uz božju i činovničku pomoć, bez grižnje savjesti, promijenio ime. Oduzeo je, pravo-zapravo imenu jedno, malo slovo „o“, a prezimenu dodao drugo slovo, isto tako malo „ć“. I dobio je novo ime  i prezime koje ga razlikovalo od svih drugih ukućana. Postupio je po starom, dobro isprobanom principu: jedno slovo uzmi imenu, drugo dodaj prezimenu i, eto te, ko novi. Kako priliči sredini u kojoj živiš. I novoj adresi na koju je prijavljen. Neka se znade, ko je tko i šta je što!
Cijela operacija promjene identiteta potrajala je koliko čovjeku treba da rukama završi, u glavi ranije započeti posao. Osmišljen do zadnjeg detalja. Bez mogućnosti iznenađenja. I bez potrebe naknadnih intervencija. Vrijeme mu je išlo na ruku. Propisi, također. Po starom, isprobanom modelu: tko voli, nek izvoli. Tko neće – nek šeće. U... kuda mu volja!
Tako je rob božji, Miron postao rab ovozemaljski, Miro. A bivši drug Rifeti – gospodin Rifetić. Sve po mudrome planu i vješto sročenom aktu. Što jeste danas, biti će i sutra. Znao je novopečeni g-din Miro da je u pravu. Egzistencijalnome, prije svih drugih. Alal mu vjera, rekli bi naši stari. A mladi bi mogli pridodati: dobra mu mjera.
Od toga dana nije više bio Miron Rifeti. Niti Rom a ni šiptar, kak su ga neki zvali. Iz zbilje ili zajebancije. Svejedno. Više to nije važno.
Sada je bio Miro Rifetić. Hrvat po nacionalnosti. Katolik po vjeroispovijesti. Vjera se mijenja od šale. Ko kaseta Šabana Šaulića za kazetu Mate Bulića. Nema tu cjenkanja niti odustajanja. Želiš li imati jedno, moraš ga dati za drugo. Vlastitom voljom i bez naknadne mijene. Tvrdo u tvrdo. Uz cijuk metala. Ili tup udar plastike. Ko da je to bitno. Nada je na prvom mjestu. Tko to ne zna, ne treba ni da ima.
Kada je, nakon nekoliko dana šutnje, kazao braći da ga više ne zovu Miron već Miro, oni se smijali ko ludi.
- A zašto? - pitao jedan od njih podrugljivim glasom. – Da nisi i ti Hrvat, ko što su neki drugi?
- Jesam! – kazao Miro, pa iz džepa izvadio papir na kome to jasno piše.
Braća dugo zurila u komad papira na kome je boldiranim slovima pisalo Miro Rifetić. I ništa im nije bilo jasno. Kao ni ljutitom ocu, koju minutu kasnije, kad su mu sinovi pokazali papir.
- Pa ti otišo od nas, - rekao otac suhim promuklim glasom. Ti više nisi naš. Bem ti božju mater! – Ti si sad neko drugi! Mi...ro...ro... Okle ti tako ime.
- Sam ga smislio, - uzvratio zbunjeni Miro.
- Sam ga smislio, - kazao začuđeni otac. – Ako si ga sam smislio, sam ćeš ga i nosit. Mene nizašto ne pitaj. I sam se brini o sebi. Eno ti ćošak za spužvu i više ništa ne traži!
- On je sad Hrvat, - dodao mlađi brat. Nije kao mi. Romi i šiptari.
- Znači, sada si i Hrvat. Nisi Musliman, kao mi. Jebem ti mater usranu. Ni bajram nećeš slaviti. Kuku li nama sa tobom.
Žučnu raspravu oca sa sinom, mati je pratila nagnuta nad šporet. Smijući se u sebi od neke nepoznate radosti. Nije joj bilo ni na kraj pameti koriti sina zbog promjene imena. I vjere uz njega. Hrvati su svuda oko nas, mislila je šuteći. Zašto to nebi bio i netko od nas? Nema razloga. Sve vjere su i tako okrenute jednome bogu. Ne ljudima. Ljudi su nešto drugo. Kao što su i mravi. Vuku svoj teret do kraja života i onda ga preuzmu drugi. Pa idu dalje do svoga kraja. Tako je mislila Rifetićeva mati. A nije to nikome rekla. Jer, da je rekla izbila bi svađa. I još bi, možda, dobila po nosu. Ovako, šutnja je bolja. A istinu će reći novo vrijeme. Ono od sutra. Danas ionako prolazi kao mutna voda niz Savu.
To ljeto devedesetpete, Miro Rifetić više se družio sa susjedima Hrvatima nego li ikada ranije. Čak im je pomagao u nekim kućnim poslovima. Bolesnima i starima, jer je to trebalo. Mlađima, zbog komšijskog reda. I običaja kakve su iz Bosne donijeli.
Susjedi su se na njegovo novo ime brzo navikli. Miro je bilo lakše zapamtiti i reći nego Miron. A i hrvatstvo je bilo bliže od romstva.
Sam Miro se mijenjao u skladu s imenom. Odazivao se sa smješkom na licu. Priskakao u pomoć gdje god je trebalo. Trudio se koliko god je mogao staviti do znanja svima, da njegova promjena nije vještačka. Da nema veze s kozmetikom imena i prezimena, već da ima suštinski smisao. I snažnu podlogu u njegovoj izmijenjenoj osobnosti.
Kada su sredinom ljeta mladići iz naselja primili pozive za novu mobilizaciju, Miri je, kao, bilo žao što njega vojne vlasti zaobilaze. Rado bi i on na front da četnicima pokaže, „čija mati bijelo perje češlja“. Da im opsuje „nanu“ i pusti rafal u prsa. Trajalo to njegovo sućutničko naprđivanje jedva dva-tri dana. Do dolaska poštara s novom pošiljkom pisama.
A s poštarom je  stigao poziv i na njegovu adresu. Na novu adresu Mire Rifetića. U običnoj komunikaciji: samo Mire. Sada novouvedenog rezerviste raspoređenog u jedinicu za operativno djelovanje. Na frontu. Ne na odlagalištu otpada ili u šupljoj priči.
Rifetićev ponos zbog poziva na mobilizaciju brzo se pomiješao sa strahom od moguće smrti. Od pogibije za zemlju čije papire tek odnedavno nosi u lijevom džepu do srca. Vidjelo se to na njegovom licu s kojega je skliznuo osmjeh, da bi svoje mjesto ustupio brizi. I nelagodi, obojenoj strepnjom.
Nelagoda je pojačana očevom primjedbom, kako je rat mogao izbjeći da je „ostao u ciganskoj koži“. Znači, ono što jest. A ne nešto, što nije.
- Ovako, valja ti ginut za zemlju u kojoj nemaš grunt, nit ćeš ga ikad imat. E, moj bedniče, ti još ne znaš u kake si vode upo. A neplivač si, ko i braća i sestre ti!
Očeve riječi nisu ga iznenadile, iako je stari bio donekle smekšao glede njegovog novog imena. Zvao ga je, kao i svi drugi Mirom, što je u datim uvjetima bio dobar znak. Sada ga zovu u rat a rat, baš nikome, nije rođeni brat. Zašto bi bio njemu, koji s tim ratom nema nikakve veze. Osim što živi na privremenoj adresi u zemlji koja je u ratu s mnogim ljudima koji su tu rođeni. Za razliku od njega koji je, prije neku godinu doselio, gonjen nadom u bolje sutra i vjerom da ima nade.
Rok za prijavu u jedinicu bio je posve kratak. Koliko sutra, morao se javiti na zborno mjesto. U blizini Karlovca. S dokazima o identitetu i nužnim stvarima za put.
Noć je proveo bez sna. Đavo će znati zašto. Do kasno je sjedio s ocem, slušajući njegove neodmjerene pridike. Šuteći, pritom, kao uštrojen mulac. Nemajući što dodati niti oduzeti. Grozeći se na neke njegove, odoka izgovorene riječi.
-  Jesam ti reko bree, bog te mazo, da bežiš od rat. Da se u zemlju zakopaš. Đe te niko ne vidi. A ti zavro ko ćoravo krme! Oćeš menjat ime i veru kad nije došlo vreme. Da si još malo sačeko, možda bi došo mir. Mogu oni i bez tebe išćerat četnike iz šume. I jebat im mater ako zatreba. Šta ćeš im ti. Nula si, ko i svaki drugi cigan, bree. Ni pušku neznaš nosit, a kamol' pucat. Čim dođeš na front, zgodiće te metak, ko šugavu kokoš. Jadan sam ti ja s tobom i bez tebe.
Pokunjeni Miro šutio je i mučo. Ko tovar pred zaključanim vratima. Nemoćan da uzvrati paljbu. Da drzne svoje „ja“. Nije imao snage za mijenjanje okoštalih neravnopravnih odnosa između oca i sina. Nije bilo ni vrijeme. Još da prometne ovu noć, i sutra će sve stvari doći na svoje mjesto. Otac će ostati u potleušici od dasaka, opijen vlastitom tjeskobom. A on će, s puškom o ramenu, kročiti u novi svijet. Nepoznat. No, svakako, širi od ovoga u kojem je do sada živio.
Jutro je dočekao budan. Zakrvavljenih očiju, kao da je noć proveo u rovu. Na određeni način zadovoljan što će podijeliti sudbinu s onima koji su na frontu. Među njima je bilo barem desetak komšija iz naselja koji su se, u posljednjih nekoliko dana, odazvale na pozive vojnih vlasti.
Kad vojska zove, nema tu mrdanja, mislio je u sebi i za sebe rezervni regrut Miro Rifetić. Danas još civil. A, sutra? Sutra, možda, mlađi razvodnik. U mislima su mu se vrzmali činovi vojske koja je ratovala sa suprotne strane.
..........
Proći će dani i tjedni od njegovog odlaska na zborno mjesto. Nikakve vijesti neće stizati na adresu porodice Rifeti. Mati će tiho u kutu jecati za jedinim joj sinom koji je smogao hrabrosti i snage; suprodstaviti se tehnički nadmoćnijem neprijatelju. On s puškom u ruci, a oni s tenkom pod guzicom. O takvom odnosu snaga povazdan se pričalo na vijestima. Valjda da time zavaraju agresore, koji se nisu budili iz sna o prvotnim ¨junačkim pobedama¨. Protiv „ustaša“ a i koga bi drugog! Ustaše su četnicima oduvijek bili „kost u grlu“. I obrnuto. Tome nas uči povijest. Zasrana, ko i sve drugo.
Početkom kolovoza šutnja se raspršila kao mjehurić od sapunice. Kao balon u neopreznoj dječjoj ruci. Vijesti su obznanile 'Oluju'. Na radiju, televiziji, u novinama, na kućnim sjedeljkama. U ranu zoru naši su krenuli u akciju. Napali su njihove. Iznenada. Bez najave. Olovom na golo tjeme. Kako su i oni na nas. U ljeto devedesetprve. Balvanima. Baražnom vatrom, bez milosti. U kosti. Kroz meso. Između očiju.
Za tri dana spustila se zavjesa od tame. Zasjalo je sunce, jače nego ranije. Zavladao je mir. Kao da ničega nije bilo. Kao da je Oluja istresla svoj tovar od leda i kiše i prepustila ga bujicama izbjeglih da nose tamo gdje su pošli. Tamo daleko, na istok. 'Gde sunce večno sja'.
Tako ili slično govorila su i ponavljala pobjednička usta. Puna ponosa i neograničene slave. Ushićena nad vlastitim egom. I mnoštvom ega slavnoga etnosa. U hvalospjevima vlastitoj muževnosti spominjani su kraljevi i kraljevstva koja su se prostirala koliko na dva-tri brda. S kulama razvaljenim pod naletom vremena. Ali s prošlošću kakvu nitko nema.
Sa oslobođenih područja stizale su poruke kako je neprijatelj potučen do nogu. Do tabana koji su brisali preko planina i dolina. U svoju zemlju kojoj se ne vidi kraj. Niti sanjane granice. Akademskim umom risane i narodnim rukama pisane.
.................
Od vojnika Mire Rifetića nije bilo ni glasa. Ni slova na papiru. Kao da je u živo blato propao. U nebo odletio. Tko će ga znati.
Za oca, mater i djecu Rufeti prolazili su dani dugi ko godine. Mobilizirani vojnici vraćali su se doma. Jedni na svoja ranija radna mjesta, a drugi na burzu rada. U statuse kakve su imali prije blistave vojno-redarstvene akcije. Neki su nosili maskirke, oponašajući paunove u raskošnom vrtu. Miris slobode širio se na sve strane. Za razliku od njih, većina privremeno mobiliziranih ponovo je obukla civilnu odjeću nastojeći, što prije, zaboraviti užase ratišta i neprospavane noći. Umjereni ljudi uvijek su živjeli s mjerom, ne dajući zanosu i nerazumu da pomute mir. Rat je ionako prolazno stanje koje normalnima ne donosi bezgraničnu radost, niti trajnu sreću. Oni se uvijek ravnaju po načelu: tri dana rata – dvaput više slavlja. Preostalo vrijeme troše na rad i druge korisne aktivnosti.
Članovi obitelji Rifeti danima su se raspitivali kod komšija za sudbinu svoga bojovnika Mire. Nitko im nije imao što reći. Demobilizirani ga nisu vidjeli na bojišnici, a oni drugi nisu ni znali da je otišao u vojsku. Među njima je bilo pojedinaca koji su sumnjali u istinitost priče o Mirinom odlasku u rat. Šuškalo se kako je pobjegao od kuće zbog neslaganja s ocem oko promjene imena i vjere. Neki su čak tvrdili kako je završio u zatvoru zbog krađe bakra sa skladišta tvornice u drugom dijelu grada. Sve u svemu, Miri se zameo trag. Kao da ga je sunce spržilo. Ili mu je pljusak izaprao stope.
I kad je stari Rifeti odlučio otići u općinu da se raspita za sudbinu mobiliziranoga sina, iz nadležnog odjela Ministarstva obrane stigla je obavijest o njegovom teškom ranjavanju na bojišnici. U obavijesti je pisalo i to; kako se vojnik Miroslav Rifeti uspješno oporavlja od prostrijelnih rana te kako će, nakon bolničkog liječenja, biti otpravljen na oporavak u odgovarajuće lječilište, prema nalazu i ocjeni mjerodavne zdravstvene ustanove.
U obavijesti nije pisalo gdje je imenovani vojnik niti kada ga mogu posjetiti članovi njegove obitelji. Valjda se mislilo kako to oni znaju te kako nema potrebe trošiti slova na poznate stvari. Kasnije će se ispostaviti kako vojne vlasti nisu ni znale Mirino etničko podrijetlo, niti ih je to zanimalo, s obzirom na činjenicu da su svi jednaki pred zakonom. I Hrvati i Romi. Kao i Hrvati-Romi.
Obitelji Rifeti i to je bilo dovoljno. Znali su da je živ i da će doći doma. Kada i kako, to nije njihova već državna briga. Oni ionako nisu imali novaca za put. Niti do bolnice, a još manje do banje. U nepoznatom gradu, gdje nisu nikad bili. Čekali su sina i brata i trzali se na svaki zvuk sirene ili na kočenje auta ispred njihove kuće.
.................
Skoro su dva mjeseca prošla od primanja vojne obavijesti kad se, u smiraj jesenjeg dana, sanitet zaustavio u njihovom kvartu. Nasuprot potleušice obitelji Rifeti. Sa mjesta vozača i suvozača izašla su dvojica ljudi u bijelim odorama hitne pomoći, te su uputila prema zadnjim vratima. Dugo su namiještali kolica namijenjena nepokretnim bolesnicima, a onda su ih spustili na makadamski put izlokan višednevnim kišama. Na kolicima je ležao ranjeni branitelj Miro Rifetić. Nalakćen na podignuto uzglavlje, zarastao u dugu kosu i bradu. Kao četnik iz zabačenog krajolika, ili umjetnik opće slikarske prakse. S pogledom prema kući iz koje su istrčala braća i sestre, a nakon njih, koštunjav otac i svrnuta mati. Kadar iz filma nepoznatog naslova, s glumcima naturščicima iz ciganske mahale. Slika i prilika davno preminulog vremena.
Proći će mnogi dani i mjeseci u kojima će ranjeni branitelj Miro Rifetić liječiti ratne rane. Prostrijelne. Kroz obje noge. Pa onda, u visini bubrega, od čega jednoga nema. Izvadili ga liječnici i onako razbucanog od rasprskavajućeg metka, bacili u košaru s okrvavljenom gazom. U kičmi ostao omalen geler koga će kasnije, ako bude sreće, operativno odstraniti. Kad se sve drugo smiri. I kad stane na noge. Ako ikada stane.
U dva navrata dolazili ratni drugovi s fronta Miri u posjetu. I svaki put bili iznenađeni njegovim imovnim stanjem. Jasno, neprijatno! I romskim porijeklom. Jasno, prijatno! Malo je bilo Roma u redovima Hrvatske vojske. Toliko malo, da im se ne zna broj. A i što bi se znao, kad smo svi jednaki pred zakonom. Po teoriji. Pragma je nešto drugo.
Pred Božić došla delegacija suboraca da Miri čestita praznik. Kako priliči ljudima koji drže do vjere. Usput donijela bogate darove. I nova invalidska kolica. Neraspakirana. Da Miro može pred kuću. Svijet bijeli da vidi. Da se raduje slobodi. U koju je ugradio izvađeni bubreg. A koja mu je dala željezni geler u kičmu, te dvije metalne šipke; u svakoj nozi po jednu. Da budu ravnopravne.
Kasnije će, naknadnim operacijama, metal biti uklonjen a razbucani bubreg, gotovo zaboravljen. Ostat će samo ožiljci na mjestima gdje su ulazili i izlazili neprijateljski meci i geleri. I Mirini koraci, spori i neujednačeni. Uz pomoć štaka. Rehabilitacija će trajati duže od godinu dana. Strpljivo i predano, kako priliči hrabrom branitelju. Tvorcu naše slobode i neovisnosti.
Po završetku liječenja koje do kraja života neće biti okončano zbog možebitnih posljedica teškog ranjavanja, Miro Rifetić dobit će rješenje o invalidnosti. I uvjerenje o trajnoj radnoj nesposobnosti. Iza njega, kao što zakon propisuje, i rješenje o pristojnoj vojnoj mirovini. I invalidnini. Kako zaslužuju branitelji koji su za domovinu bili spremni i život svoj dati. Zdravlje i rane da se ne spominju. U Rifetićevom kao ni u brojnim drugim slučajevima. O njima će politika pričati svoje priče. S punim ustima i praznim frazama za sutra.
Kao što i Miro svoj ratni usud kazuje. O tome kako je agresor na njegov život nasrno. Iz zasjede. S rafalom u tijelo. S bombama pod noge. Kao zvijer iz jazbine. Kao vjetrovi  s Dinare. Ljuti siječanjski vjetrovi, kad studen krvcu zaledi.
Na svoj trideseti rođendan, oporavljen od dugih terapija, pod kraj drugog tisućljeća, Miro će prirediti raskošno ženidbeno slavlje. U novu kuću izgrađenu do prve deke, uselit će se njegova ljubav Nevenka. Susjeda, rodom s Kosova. Doći će iz stare daščare, tek dvije kuće od njegove. S mirazom pod rukom i trbuhom do grla. Kakav je red i običaj. Za vrijeme u kojem živimo.
U narednim godinama obitelj će se širiti, a kuća rasti u nebo. Uz nju i Mirina primanja. Najprije od vojnih zasluga. Zatim od državnog doplatka. Na koncu, od posla u fušu. Sa sekundarnom sirovinom rasutom uz tuđe plotove.
Branitelj Rifetić postat će blistav uzor drugima. Model modernog čovjeka koji zna šta treba činiti. U mirno vrijeme. I u vrijeme rata. Što treba mijenjati, da bi se više imalo. Kojim stazama hoditi, da bi se drugi sustigli.

Njegova matrica života jednako vrijedi za sva vremena.
Zato ga susjedi ne vole. Kako se vole komšije.
Ali ga žale zbog rana koje je s olujom stekao.
Između njega i svega još stoji avet dubine!

Od kako je rekao ženi da za njom umire

pop se ne odvaja od njega.

Abdurahman Halilović Ahil

PECKATIVI IZ B(iH)

Sabahudin Hadžialić

XXX

Milo Đukanović dobio izbore i 2009.g.
Crnogorci navikli i da je poslije Tita.....Tito.

XXX

U maju mjesecu su izbori u Hrvatskoj.
Svibanj je zaista jeben mjesec kod Hrvata.

XXX

2010.g. su parlamentarni izbori u Bosni (iHercegovini).
Nama ni ne treba popis stanovništva jer svake četiri godine to upravo i radimo.

XXX

Novi Travnik (Pucarevo) je nekada bio žila kucavica stare Jugoslavije i jedan od najbogatijih gradova.
Srbi su počeli a Hrvati i Bošnjaci, pardon, muslimani završili...Osiromašenje.

XXX

Vojska Srbije hoće da kupi avione od B(iH).
Zbog čega smo, onda, ratovali?

XXX

Istina, bolna:
Kada je vidio Ministra odbrane Srbije, Ministra Šutanovića u Sarajevu, aprila 2009.g., Dodik je izjavio: „Gdje ste, bre, ljudi, 15 godina čekam vas u Sarajevu!“

XXX

Protestuju zapadnjaci protiv kapitalizma.
Neka se obrate Komitetu 300.
Centralnom.

XXX

Najbolji dizajneri automobila u svijetu dolaze iz B(iH).
Pardon, otišli su iz B(iH).

XXX

Premijer Branković saslušan ovih dana u Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu. Zar i ti, sine Brute!

XXX

Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijaldemokratske partije B(iH) bio jedini kandidat za predsjednika na netom završenom Kongresu. Ave, Cezare!

XXX

Konačno je i proljeće stiglo!
Poskupljenja su na vidiku.

XXX

Kažu da je cilj illuminata, masona, Bildenberske grupe i Komiteta 300 da svjetska populacija ima 250 miliona ljudi.
Razliku trebaju „pomesti“ ratovi, otrovi i bolesti.

XXX

Nisam ništa skrivio.
Samo sam živio.

XXX

Titove masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj se ovih dana iskopavaju.
Mi ćemo u B(iH) i Srbiji kasniti, po običaju, nekoliko godina, pardon...decenija.

XXX

Zbog čega su nacionalisti na vlasti?
Jer oni drugi nikada i nisu postojali.

XXX

Da li će opet biti rata na Balkanu?
Hoće jer ovdje još uvijek ništa nije riješeno.
Teritorijalno!

XXX

Makedonija, po Grčkoj, kao država, ne postoji.
Kosovo, po Srbiji, kao država, ne postoji.
Bosna (i Herecegovina)?
Bolje bi bilo da fakat ne postoji.

XXX

Hrvatska i Albanija primljene u NATO.
Steže se krug!

XXX

MMF dao Srbiji 2 milijarde Eura/Evra.
B(iH) će kupiti za manje para.

XXX

 Braćo Slaveni, priznajte!
Lakše je bilo doseliti se na ove prostore nego opstati na njima.

***

Na dve stolice sede oni kojima je zinulo dupe za treću.

Kad znalci slušaju vesti iz sveta, prislone uvo na zemlju.

Oštro oko vidi i visoke ličnosti u govnuma do guše.

Pametni političar gleda birače isključivo s naličja!

Živojin Denčić

Naša kriza je prolazna - prolazi Srbijom uzduž i popreko !

Srbija do Tokija ! Jebamu mater nisam ni znao da je Tokio "tuj negde kude Vlasotince"...

Gde mafija cveta , tamo narod vene !

Sloboda medija to je ono kad mediji slobodno mogu da ne objave sve ono što se ne svidja vlastima !

Pa to je stvarno cinizam : od bogate Amerike dobismo osiromašeni uranijum ?!

U Srbiji raste standard - kriminalcima !

Boban Miletić Bapsi

Turci su ostavili česme i mostove. Ovi naši dugove!


Ako je zemlja dodirnula dno, vlast je morala biti s dna pokupljena!


Stranke u Srbiji su ustrojene na plemenskom princupu.

Jedan odlučuje, ostali aminuju!

Za prijatelje ne možemo tvrditi da su nam i dalje prijatelji, ali za neprijatelje nema nikakvih sumnji!

Veličinom naše gluposti višestruko smo nadmašili skromne okvire svoje prisutnosti!

Nismo stvorili raj na zemlji, ali nekoliko stotina pojedinaca nema za čim da zažale!

Neiscrpne su granice srpske trpeljivosti!

Vlast je zakonita i demokratska u toj meri da narodu prosto leđa pucaju!

Da bi se izbegle neregularnosti na izborima vladajuća garnitura će ubuduće unapred proglasiti pobednika!

Mi smo bili demokratska zemlja kada je kod njih vladao "Divlji zapad"! Sada je obrnuto!

Miodrag Tasić

Ako ni ova vlast ne bude bolja tu je opet narodna volja.

Ako opozicija insistira narod sve može da zapali i demolira.

Ko je naučio na malo može da sačeka i malo sutra.

Ko je naučio na dosta neka uzima iza ovih ono što osta.

Ako nema šta da se pljačka i krade dobro dođu skupštinske zgrade.

Delimo se na one koji jesu i one koji nisu znali kako se televizija pali.

Izdala nas godina, ali će nam zato od narodne volje biti bolje.

Kad ne pomognu ni izbori, ni brojanje, ne pomaže ni kajanje.

Izvan bračnog kreveta svaka koalicija ponekad zasmeta.

Svaki general vredi dok vodi računa o tome ko će da ga unapredi.

Da je Bog znao šta ga čeka napravio bi prvo bager, a posle čoveka.

U zemlji levaka i dešnjaka najbrže se stiče status prosjaka.

U zemlji profitera najlakše nastaje masa proletera.

Svako može da kaže šta misli sem onih koji su u manjini.

Za sve nedaće naroda još dugo će biti krivi samo poraženi.

Svako krdo pravednije bira svoje predvodnike.

Nijedno krdo nema doživotne predvodnike.

Slobodan Maksimović

Na važnom sastanku sve sam čuo što je nevažno.

Sudeći po ovim kamatama banke su na kredite uvele harač.

Svoje nećemo-tuđe je jevtinije.

Prodali smo mu muda pod bubrege-uz visoku cijenu.

 Po šumama i gorama još uvijek tumaramo.
 
 Izzviždali su trenera-a njemu se baš fućka.
 
Kad god krenemo izlaziti iz krize,mi zalutamo.

Svijet nas čudno posmatra gledajući Evropu kako pred nama zatvara oči.

Ovima što su gladni vlasti sve se više povećava apetit.

Gledaju nam kroz prste od kad smo za njih uprljali obraz.

Ne znam ko ga optuži za korupciju-čovjek samo prima mito.

Hoće da im stope ljubimo a nose prljave čarape.

Čista je to politika sudeći prema prljavim poslovima.

Abdurahman Halilović Ahil

Epitaf poltronu: Budi ponosan na sve što nijesi činio!

Pravi krivci se znaju. Čak su i prijatelji.

Ne damo da na vlast muva padne. Veća smo govna.

Kad se sve sabere – narod je u minusu, kad se sve sumira – oni su u plusu.

Političari su pluralaprilisti. Svakog dana im je prvi april!

Oborili smo sve rekorde. To svijet ne pamti.

Najebali smo! – zahvaljujući duhovnoj impotenciji.

Bacili su smeće u naše dvorište. Kažu: prvo treba počistiti ispred svoje kuće!

Manjina živi na visokoj nozi, većina ne živi!

Prazno obećanje je puno obećanja.

Veljko Rajković

Vojnici prvo polažu zakletvu pa tek onda živote.

Nije mi jasno ko je kome kućni ljubimac; Pas čovjek ili čovjek – psu.

Žalosno je što jedni nemaju ništa. Još je žalosnije što drugi imaju – sve.

Grah nam je tako pao, da smo na kraju morali ... prdnuti.

Dok mi jedni skidaju kapu, drugi bi mi najradije skinuli glavu.      

Oslobodi me bože od onih koji se u tebe kunu.

Da je raj tako lijep kako se priča, i bogati bi se za njega otimali.

Bog je mudrima dao pamet, a ludima – sve ostalo.

Nakon što smo stekli samostalnost, imamo se pravo prodati kome hoćemo.

Ivo Mijo Andrić

3-4-2008

Talal Nayer - SUDAN

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

O'stoja

"STRAŠNI O' STOJA"

Miloš Krnjetin - SERBIA

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

0047

STRIP PROVALE - Outbreak

Franja Straka - SERBIA
Copyright © Zikison, 2008/2009. Autors & Zoran Matic Mazos. All Rights Reserved.
Sva prava zadržana. Zabranjena je reprodukcija u celini i u delovima bez dozvole.